Joško Boban: Kako funkcionira Alkar?

Piše: Joško Boban Ben

Čitajući intervju sa našom Ljiljom, koju izuzetno cijenim kao istinskog zaljubljenika u sport i vrsnog trenera, što je nebrojeno puta dokazano, objavljen na vašoj stranici, osjetio sam potrebu nešto i sam reći o temi sporta, a posebno ističući problematiku organizacije i rada u mom matičnom klubu.

Želim istaknuti kako u potpunosti razumijem frustraciju i ogorčenost, koja se iz njenih riječi dade iščitati, jer nema ništa gore za sportaša kada nakon uspješne sezone/sezona, ostane iz čisto nesportskih razloga u situaciji teško izboreni sportski uspjeh ne okruniti nagradom – u ovom slučaju igranjem u višem rangu natjecanja.

Nije mi namjera, ovim putem se osvrtati na sve izrečeno, meni je sve to više manje poznato iz ne tako čestih ali vrlo sadržajnih ćakula sa dragom i priznatom trenericom, a držim da mogu reći i prijateljicom.

Naime u tekstu koji ste objavili između ostaloga kroz pitanje, a kao njeno razmišljanje može se zaključiti kako Ljilja ima nešto protiv Alkara i kako osporava trud i stručnost trenera u omladinskom pogonu. Ja osobno, a poznavajući je kako sam već istaknuo kao istinskog i samoprijekornog sportskog djelatnika, taj dio nisam tako iščitao. Naprotiv usudio bih se reći kako je njena kritika usmjerena prije svega na samu organizaciju i funkcioniranje kluba.

Citiram: „Što to ima Alkar od četiri pet igrača sa strane, što radi omladinski pogon? Gdje su njihovi rezultati? Pita li se to itko? Ja se pitam, na primjeru tog Alkara, koji je perjanica sinjskog sporta, tko tu što radi i tko to kontrolira? Nitko s nikim ne funkcionira.“

Na ovaj dio se želim osvrnuti i svim istinskim ljubiteljima košarke i vjernim navijačima najdražeg kluba barem djelomično ukazati na način funkcioniranja kluba i probleme koji ga opterećuju i sprječavaju u daljnjem razvoju.

Uspješni, ozbiljni, naravno klubovi koji imaju kontinuitet rezultata, ne govorim samo o klubovima koji su financijski dobro osigurani, uglavnom su organizirani na način da imaju sportskog direktora, čija je glavna zadaća da brine o funkcioniranju cjelokupnog sportskog pogona – od kadeta do seniora, ili na način da uz glavnog trenera (team menager) imaju voditelja omladinskog pogona koji u toj situaciji brine o funkcioniranju istoga, te u suradnji sa glavnim trenerom vodi brigu o budućim potencijalnim prvotimcima, nadarenim igračima iz pogona. Ni jedan od ovih modela se ne prakticira u Alkaru. U Alkaru je na snazi neki treći način dosada nepoznat u sportskim okvirima.

Da se provodi bilo koji od ovih sustava organizacije onda se siguran sam ne bi događalo da kroz proteklih 6/7 godina gotovo jedna cijela košarkaška momčad juniora kroz nekoliko godina, da napomenem selekcionirana tako da popuni sve pozicije, s kojima se radilo gotovo dva olimpijska ciklusa (rad bačen u vjetar) ne dobije nikakvu šansu nametnuti se tadašnjim trenerima. Pa tako nikada nećemo saznati da li bi i koliko dali Alkaru: Župić, Jadrijević, Vrančić, Lovrić, Bilobrk, Primorac, Bilandžić, Marunica, Vidić, Galić, Benja, Perić, Prolić, Paut , Macan, Librenjak, Župić…, da ne spominjem već izgrađene domaće igrače Blajića, Ercega i Klaricu. Velikim dijelom zbog fikcije trenera i uprave koja su željeli dostići sezonu bez poraza, da bude još gore razigravajući igrače u zaštićenom godištu, koje su doveli na posudbu iz drugih klubova – Markulin, Marić, ili nakon toga Rogić, Ivišić, Bubalo.

Kada smo pomislili da su se napokon, nakon što je trener Milačić u zaštićenom godištu koristio isključivo igrače iz vlastitog pogona i na iznenađenje svih članova uprave pokazao da ti momci vrijede i donose prednost u direktnim okršajima sa vršnjacima iz drugih klubova, otvorili oči, ono evo ti ga vraže osvanu igrač na posudbu.

Tko imalo prati što se događa jako dobro zna za izjavu jednoga od članova uprave „briga nas što će biti s klubom nakon što mi odemo, ostat će mo zapamćeni kao najbolja uprava“.

Stoga Ljiljina tvrdnja – tko tu što radi i tko to kontrolira – u potpunosti drži vodu, a odgovor na dio pitanja – što radi omladinski pogon – upravo se dijelom nalazi u gornjem djelu teksta.

Proces stvaranja kvalitetnih igrača je dugotrajan, naporan i na kraju jako osjetljiv. Ukoliko se tijekom procesa preskoči i najmanji dio onda često sve pada u vodu. Naravno cijeli proces zahtjeva suradnju svih u klubu od trenera do logistike, roditelja itd. Onog trenutka kada igrač izađe iz juniorskog staža treneri iz omladinskog pogona su učinili svoje, njihov dio je završio.

Zbog čega cijela jedna momčad nije dobila priliku u seniorskom programu, a tu je bilo jako potentnih i vrlo nadarenih igrača, to bi se trebali zapitati oni koji brinu o klubu.

Da klub funkcionira na ijedan od spomenutih načina i da se do omladinskog pogon ne drži samo zbog propisa i radi zadovoljavanja forme onda se ne bi događalo pregršt, za sportske okvire, u najmanju ruku tragikomičnih situacija. Poput odluke predsjednika da se obustavi rad sa kadetskom momčadi jer on još nije donio odluku o početku rada.

Naime otkada je u našem gradu napravljena dvorana tijekom gotovo cijeloga ljeta bi se u njoj treniralo razne uzraste, a zbog toga što su igrači slobodni i dvorana na raspolaganju. Takva praksa je bila sve do prije par godina kada je sadašnja garnitura donijela odluku da se sa zaključenjem školske godine prestane s radom, a da se započne sa početkom školske godine. Tko se imalo razumije u rad sa mladim sportašima onda zna da se i grači stvaraju ljeti, a rezultati zimi te da je to period koji je ključan za napredovanje. Zaključak je da se ne treba trenirati jer nema novca za platiti trenere!!! Umjesto da se inzistira na radu i da se na bilo koji način iznađu sredstva za pokriti te troškove. Usput rečeno, nitko nikada se nije ni zapitao koliko to košta, naprotiv zahtjeva se na prestanku rada. Dakako tako je mnogo lakše! Pitam se nije li osnovna zadaća uprave uz osiguravanje normalnih uvjeta za rad kluba, dakako inzistiranje i zahtijevanje na što dužem i većem radu posebno sa mlađim kategorijama.

Tijekom sezone svaki od trenera u klubu u dva navrata podnosi izvješće pred članovima uprave. Da tu postoji stručna osoba koja vodi brigu o omladinskom pogonu onda se nakon iznošenja podatka da su kadeti tijekom sezone odigrali dvadeset i četiri (24) utakmice, ne bi dogodilo da jedan od članova onako u neznanju ustvrdi „24, pa ni malo ni puno“. I nakon toga se prijeđe na slijedeću točku dnevnog reda. Juniori koju više/manje. Kada kažeš da je to malo, premalo, da je standard za te uzraste najmanje 50 utakmica onda naiđeš na zid i čuđenje. U Sinju ne možeš organizirati prijateljsku utakmicu jer ne možeš doći do dvorane, a na gostujuću prijateljsku jer nema prijevoza i tako to ide. Forma zadovoljena, sve štima. Čudo je, a to nam prečesto priznaju kolege treneri iz drugih sredina kako opće uspijevamo izbaciti nekoga za prvu momčad. U ovom slučaju bi se, da sam kojim slučajem član uprave koji ne poznaje materiju, i radi usporedbe zapitao/informirao, koliko utakmica odigraju igrači istoga godišta u klubovima s kojima se želimo i volimo tako ponosno uspoređivati? Na koliko turnira u zemlji i inozemstvu sudjeluju momčadi iz njihovih pogona, koliko su turnira sami organizirali ? Nijedan! Jer to je bespotreban trošak!? Inače percepcija je da je omladinski pogon trošak. Ako pak tu informaciju ne žele zatražiti od trenera iz svoga pogona, jer za njih nitko od nas koji radimo u klubu, baš kao i nitko iz našega grada ne zna ništa o košarci. Nije teško doći do te informacije od njihovih suflera u pravilu onih koji su kroz svoj trenerski staž često, prečesto iskazivali podcjenjivanje i omalovažavanje našeg kluba. Recimo da je poznata izjava jednoga od njih: “Njima (Alkaru) ne bi trebalo dozvoliti da se spuste ispod Klisa.“ ili drugoga da je naš klub „seoska radna zadruga“. Da, nažalost istina. Dok nijedan sinjski trener ne može doći ni u krajnjoj primisli do statusa kandidata. Isto tako znaju lagati gradske vijećnike kada ih ovi pitaju tko je sve bio kandidat za trenera, nabrajajući poimenično sve aktivne trenere, a s ni jednim se nije razgovaralo.

Tijekom trenerskog staža stekao sam nebrojeno poznanstava i prijateljstava sa ljudima iz zemlje ali i inozemstva. Tako sam uz veliku potporu roditelja i istinskog zaljubljenika u košarku g-dina Bilobrka, vodio našu kadetsku momčad na tradicionalni međunarodni ljetni košarkaški turnir u Italiju, grad Itri. Kada bih tražio pomoć u organizaciji, s izuzetkom prve godine odlaska, onda bih dobio odgovor da novac ne tražim i ako mogu to organizirat da onda možemo ići. Kao da vodim privatnu školu košarke, a ne kadetsku momčad kluba. Na turniru smo bili jedina momčad koja ima privilegiju sudjelovati svake godine, a sudjelovale su momčadi iz gotovo svih država Europe, što dovoljno govori o dojmu koji smo tamo ostavili. Svake godine naši momci su ima priliku uspoređivati se sa svojim vršnjacima iz Litve, Estonije, Poljske, Rumunjske,Španjolske, Slovenije, što je za njih dragocjeno iskustvo i istinski iskorak. Mislite se da li je bilo tko postavio pitanje zbog čega se više ne ide na turnir.

Organizacija putovanja na gostujuće utakmice je priča sama za sebe, kada se trebaš pretrgati za pronaći prijevoz. Uglavnom se realizira preko roditelja.

Vjerujem da će nakon ovoga mnogima koji do sada nisu bili upućeni u problematiku biti puno jasnije i da će sami donijeti zaključak i odgovor na prvi dio pitanja koje je Ljilja postavila: Što to ima Alkar od četiri pet igrača sa strane, što radi omladinski pogon? Gdje su njihovi rezultati?

Trenutni prvotimci D. Kanaet, Ju.Boban, M. Bilandžić, Jo.Boban, I. Svalina, H.Bašić, M. Pavić (svi do jednoga reprezentativnog nivoa ) koji su predodređeni da budu buduća snaga, nositelji igre Alkara, ako ih se ne bude kočilo u razvoju kao njihove prethodnike, (vjerujte da ima jako puno načina za to napraviti, jedan od njih je hvatanje rezultata po svaku cijenu kako reče jedan od čelnika – briga nas što će biti iza nas), a iza njih dolaze neki novi klinci nimalo manje talentirani i vrijedni. Evo ove sezone se slaže momčad i na pozicije koje igraju upravo oni se dovode igrači sa strane. Jednostavno nema vizije nema vjere u njih kao ni hrabrosti, a sve to zbog straha i neznanja.

Ti su momci djelom i odgovor na onaj dio pitanja što radi omladinski pogon? Oni su istinska snaga Alkara, zalog za budućnost i produkt omladinskog pogona. Da li će dobiti pravu šansu nije u ingerenciji trenera iz omladinskog pogona ili će doživjeti sportsku sudbinu gore pobrojanih, pitanje je planiranja i vizije koja se u ozbiljnim klubovima vodi, planira, najmanje kroz olimpijski ciklus. To će nam pokazati sutra i ne tako daleko prekosutra. Naravno bit će onako kako odluče oni koji klub vode.

Alkar je uvijek kroz svoju bogatu povijest počivao na entuzijazmu hranjenom lokalpatriotskim osjećajima, na domaćim igračima, trenerima i nadaleko poznatim i priznatim navijačima. U košarkaškim krugovima Sinj slovi za pravi košarkaški grad. Oni koji klub vode držim da bi o tome trebali voditi računa. Marginaliziranjem ljudi koji su svoj život utkali u takvog Alkara, neuvažavanjem mišljenja bivših igrača, trenera, bivših čelnika, postupno ali sigurno naš Alkar gubi svoj nadaleko prepoznatljivi identitet. Nažalost oni koji vode klub to ne vide.

PS: Ovom prilikom nisam se dotakao „škole košarke“ košarkaškog inkubatora iz kojeg su iznjedreni svi današnji prvotimci i odnosa klupskog vodstva prema njoj. Isključivo stoga što o toj temi mnogo više može reći njen voditelj i dugogodišnji košarkaški djelatnik/trener Damir Domazet zajedno sa svojim suradnicima/trenerima Rokom Caktašem i Ivanom Labrovićem. I tu se ima štošta reći!!!

Joško Boban Ben, bivši igrač i trener Alkara