Jozo Marunica: U pismarici sam najviše opjevao svoje rodno Vučipolje

Nakon što smo nedavno objavili zanimljivu priču o Mili Doljanin, poznatoj autorici brojnih pismarica, žene koja se ne odriče kudilje, gargaša, očenaša, blaga i svojih običaja, put nas je po istoj temi odveo do Čitluka. Tamo, u pogledu na Cetinu, dočekao nas je narodni pjesnik Jozo Marunica-Ljuban.

Povod našeg posjeta bila je njegova prva tiskana pismarica naslova ‘Moje pisme’. Prije nego je počeo pričati o svom pjesničkom stvaralaštvu, šjor Jozo je kazivao o životu na Vučipolju, zatim dolasku na Čitluk.

‘Kao i mnogi s ovog područja, radi gradnje Peruće i potapanja naših polja i mi smo se odselili na Čitluk. Bilo je to 1978. godine. Naši susjedi iz sela oko Peruće odselili su se i u druga mjesta diljem Hrvatske i svijeta. Ja imam i ovu bilježnicu u kojoj su zavedeni naši svi sa sela u koje su krajeve otišli. Ovdje je bila samo ledina i ništa više, ali malo po malo stvarali smo ja i moja Šima obitelj i našu kuću’, priča ponosno Jozo i kazuje na blagoslov od svetog oca Pape Franje što su dobili za nedavno proslavljenih 50 godina zajedničkog života.

Svoj kruh svagdašnji za svoju obitelj zarađivali su Jozo u županijskim cestama, a Šima u Dalmatinci.

O zaljubljenosti u narodne običaje i pisme u desetercu Jozo je počeo kazivati:

‘Počeo sam pisati na kartu od kada san krenuo u školu. Meni je pisa pisme i moj ćaća, kojeg ja nisan upamtio, koji je život skončao pogubljenjem nakon Drugog svjetskog rata. Vidiš, ovo što je nacrtano na pismarici, to je rodica Milica Marunica o kojoj san ja prvo napisa. Ona je znala kazati: lako je čitat s karte, ali tvoj je ćaća kaziva iz glave’, ističe Jozo.

Otkriva nam dalje koje teme prevladavaju u njihovim pismaricama.

‘Ja san do sada dosta toga napisa. Nema običaja, sela i ljudi o kojima nisam pisa. Međutim, ovo je prva pismarica koju sam tiska. Triba novaca izdvojit za to. Evo, za ovu pismaricu koju san tiska u 200 primjeraka otišla mi je jedna mirovina, ali ne žalim. U ovoj pismarici opjevano je moje rodno Vučipolje, ljudi i običaji’, kazuje Jozo.

Nadalje, ističe da koristi svako slobodno vrijeme da iz pitomog Čitluka ode do rodnog praga u Marunica.

‘Ne prođe puno vrimena, skoknemo do Vučipolja i naših starih kamenih kuća koje su pretrpjele razaranja i uništenja u Domovinskom ratu. U toj tišini, na svojoj didovini, podosta toga napišem, sastavim u desetercu. U svojim pjesmama opisao sam  brojne događaje iz povijesti svoga kraja, Domovinskoga rata i Sinjske alke’, kazuje Jozo, dodajući kako je u prigodi 298. Sinjske alke posvetio pjesmu u čast tadašnjeg slavodobitnika  Ante Zorice.

Uz to, pun zadovoljstva, pokazuje nam unuka koji kao i on zna vrlo brzo sklonit pisme.

Epidemija koronavirusa onemogućila je javno predstavljanje Jozine pismarice, za koju je ilustraciju izradio Stanko Bešlić, uredio Domagoj Marunica. Prigoda je to da je putem Ferate i Hit radija predstavimo javnosti, nadajući se boljim vremenima kako bi se u nekom prostoru, pred većim auditorijem pojavio šjor Jozo i njegova pismarica ‘Moje pisme’. Do tada, svi koje žele pročitat zanimljive pučke pjesme u njegovoj pismarici, mogu ga nazvati na broj 098 470 033.