Jure Ivančević: ‘Protiv sam razvoja koji bi Budimire pretvorio u veliku energetsku zonu’

Foto: Jure Ivančević

Vjerni čitatelj Ferate Jure Ivančević iz triljskog naselja Budimir javio nam se s molbom za objavu njegovog pogleda na razvoj svog mjesta:

‘Pišem ovo kao čovjek koji živi u Budimirima i kojem je stalo do budućnosti svoga mjesta.

Nakon svega što sam vidio u službenoj i zemljišnoknjižnoj dokumentaciji, osjećam potrebu javno iznijeti svoj osobni stav o energetskim projektima koji zahvaćaju ili su povezani s područjem Budimira i okolice.

Ja jesam protiv takvoga razvoja Budimira.

Protiv sam razvoja koji bi naše selo mogao pretvoriti u prostor velike energetske infrastrukture, s vjetroelektranama, trafostanicama, dalekovodima, pristupnim prometnicama, kabelskim trasama i drugim zahvatima koji mogu trajno promijeniti prostor u kojem živimo.

Moja zabrinutost ne temelji se samo na pričama ili glasinama.

U zemljišnoknjižnim izvacima koje sam pribavio za k.o. Budimiri vidljivi su upisi stvarnih služnosti, s pripadajućim vjetroagregatima, pristupnim i internim prometnicama, srednjenaponskom kabelskom internom mrežom, trafostanicom x/110 kV te dvostrukim 110-kV dalekovodom.

Kada sam počeo povezivati te podatke s ostalom dokumentacijom o energetskim zahvatima na širem području, počeo sam se pitati: Što se sve ukupno planira u Budimirima i oko Budimira?

Volio bih da nadležne institucije javnosti to pokažu na jednoj jasnoj i objedinjenoj karti.

Neka se na njoj označe svi planirani vjetroagregati, trafostanice, dalekovodi, kabelske trase i pristupne prometnice.

Ali neka se na istoj karti označi i ono što na tom prostoru već postoji – kuće, zaseoci, crkva, stećci, ilirske gomile, izvori i drugi važni lokaliteti.

Tek tada možemo vidjeti cijelu sliku.

Budimiri za mene nisu prazan komad zemlje na karti.

Tu su naši domovi, privatna zemljišta, njive i pašnjaci. Tu su Sliškovići, Ratkovači, Uvanovići, Pištet, Ćubići, Ivančevići, Vujčići, Rančići, Prelasi, Gunjače i Periši.

Iza svakog od tih imena postoje ljudi, kuće, obitelji i zemlja.

Tu je i naša crkva Gospe od Ružarija, koja za mene nije samo građevina nego važan dio povijesti, vjere i identiteta Budimira.

Na području Budimira nalaze se i stećci, ali i ilirske gomile za koje se smatra da su stare oko 2000 godina, kao i drugi lokaliteti koji mogu imati arheološku vrijednost.

Upravo zato smatram da prije bilo kakvih velikih i nepovratnih zahvata nadležne arheološke i konzervatorske službe trebaju izaći na teren, evidentirati sve lokalitete i stručno utvrditi njihovu starost, vrijednost i stupanj zaštite.

Ne želim da se prvo počne graditi, a tek poslije utvrđuje što se nalazilo na tom prostoru.

Riječ je i o osjetljivom krškom području s podzemnim vodama, a tu je i biljni i životinjski svijet koji također treba uzeti u obzir.

Zbog svega toga ne mogu gledati na ove projekte samo kroz megavate, kilometre dalekovoda i brojeve katastarskih čestica.

Iza tih brojeva postoji stvaran prostor.

Postoje naši domovi.

Postoji zemlja.

Postoji povijest.

Postoji vjera.

Postoji priroda.

I postoji život.

Ne mogu prihvatiti da se prostor na kojem se nalaze naši domovi, crkva, stećci i ilirske gomile stare oko dva tisućljeća promatra samo kao prostor pogodan za energetsku infrastrukturu.

Prije svega želim da se utvrdi i zaštiti ono što na toj zemlji postoji stoljećima.

Posebno me muči još jedna stvar.

Kada u našem malom mjestu pokušavamo riješiti stvari poput malog lokalnog cestovnog zahvata ili prostora na kojem se nekada nalazila srušena svećenička kuća, nailazimo na prepreke i ograničenja.

A onda otvorim dokumentaciju za velike energetske projekte i vidim vjetroelektrane, trafostanice, dalekovode, kabelsku infrastrukturu i pristupne prometnice.

Kao čovjek koji ovdje živi moram se zapitati:

Kako se za tako velike energetske zahvate mogu pronalaziti prostorna i administrativna rješenja, dok za neke male potrebe našega mjesta nailazimo na prepreke?

Možda za to postoje različiti zakonski i prostorni razlozi.

Ako postoje, neka ih nadležne institucije javno i jasno objasne.

Ne tražim nikakav povlašteni tretman. Tražim transparentnost i odgovore.

Budimire osobno vidim potpuno drugačije.

Vidim ih kao mjesto koje svoju budućnost može graditi na vjerskom, ruralnom i turističkom razvoju, prirodi, kulturnoj i arheološkoj baštini, tradiciji i očuvanju prostora.

Ne želim Budimire gledati kao buduću veliku energetsku zonu.

Ne smatram da se svaki razvoj automatski može nazvati napretkom.

Ako razvoj znači da ćemo izgubiti ono zbog čega Budimiri imaju vrijednost – naš krajolik, mir, prirodu, podzemne vode, kulturnu i arheološku baštinu, stećke, ilirske gomile, prostor oko naših kuća i mogućnost vjerskog, ruralnog i turističkog razvoja – onda sam protiv takvoga razvoja.

Smatram da prije bilo kakvih daljnjih nepovratnih zahvata treba provesti ozbiljne i potpune stručne provjere.

Neka stručnjaci izađu na teren i pregledaju stećke, ilirske gomile i druge moguće arheološke lokalitete.

Neka se provjeri mogući utjecaj na podzemne vode i krški sustav.

Neka se provjeri utjecaj na biljni i životinjski svijet.

Neka se utvrde stvarne udaljenosti planirane infrastrukture od kuća, zaseoka i crkve.

I posebno, neka se utvrdi kumulativni utjecaj svih energetskih projekata zajedno.

Ako se na jednom širem prostoru planira više projekata i različita infrastruktura, smatram da nije dovoljno svaki projekt javnosti pokazivati zasebno.

Želim vidjeti cijelu sliku.

Ne želim nikoga unaprijed optuživati niti donositi zaključke umjesto institucija i stručnjaka.

Upravo zato tražim provjeru.

Ne tražim da mi itko vjeruje na riječ.

Dođite u Budimire.

Pogledajte teren.

Otvorite zemljišne knjige i projektnu dokumentaciju.

Pogledajte gdje su kuće, gdje je crkva, gdje su stećci i ilirske gomile, gdje su podzemne vode i gdje prolazi ili se planira energetska infrastruktura.

Provjerite sve što govorim.

Ako sam nešto pogrešno razumio, želim da mi nadležne institucije pokažu gdje griješim.

Ali ako dokumentacija i stručne provjere pokažu da će svi ti zahvati zajedno značajno i trajno promijeniti prostor Budimira, onda smatram da se o tome mora govoriti prije nego što promjene postanu nepovratne.

Ja jesam za budućnost Budimira.

Želim da se naše mjesto uređuje, da ljudi ovdje ostaju, da nam dolaze posjetitelji i hodočasnici te da jednoga dana ovdje mogu ostati i nove generacije.

Ali nisam za takav razvoj Budimira.

Protiv sam razvoja koji bi naše selo pretvorio u područje koncentracije velike energetske infrastrukture i pritom trajno promijenio ono zbog čega ovo mjesto ima svoju vrijednost i identitet.

Zato je moj osobni stav jasan:

Protiv sam takvoga razvoja Budimira. Želim razvoj koji će čuvati naše mjesto, njegovu vjeru, povijest, prirodu i baštinu, a ne razvoj zbog kojega ćemo se jednoga dana morati pitati što je od Budimira ostalo.

Prije svega tražim transparentnost, stručnu provjeru, javno dostupnu cjelovitu dokumentaciju i zaštitu prostora u kojem živimo.

Jer kada se jednom prostor nepovratno promijeni, za pitanja može biti prekasno.

Jure Ivančević’