Jure Marasović: Biserna ogrlica Sinja – Kamičak

Foto: Filip Ratković i Jure Marasović

U petom nastavku teksta ‘Biserna ogrlica Sinja, Jure Marasović piše o tvrđavi Kamičak, koja se nalazi u samom centru grada.

Kamičak

Kamičak je kameni brežuljak u središtu Sinja, promjera oko 80 metara pri dnu, a 30 do 35 u vrhu. Dno mu je na 329, a vrh na 353 metra nadmorske visine, što čini visinsku razliku od 24 metra. S obzirom na način i oblike življenja u prošlosti, namjena mu je bila izvidničko-vojna i obrambena. Sada takvih događanja više nema pa je namjena isključivo obrazovna, izletnička i turistička.

Ova ‘slikovita’ priča završava na tvrđavi Kamičak koji je od središta grada udaljen 40-ak metara zračne udaljenosti. Zanimljivo je da je alkarski vojvoda Marko Buljan bio takvih svjetonazora da je ušao u komunikaciju s arhitektom u vezi urbanističko-arhitektonskog rješenja dijela Sinja. Riječ je o slovenskom arhitektu Vinku Glancu. Njihova prepiska je i danas sačuvana kroz desetak pisama na koje me je uputio pok. Ivo Dallbelo, a koji je sam, 2005. pokušao pribaviti arhitektonske radove nastale kao posljedica te prepiske.

Sa zanimanjem sam čitao njihovu prepisku o izradi arhitektonskog rješenja vezano za Alkarske dvore, a koja se odvijala između dva svjetska rata. Današnja lokacija je bolja i primjerenija pa je jasno i dobro što se to nije ostvarilo.

Zanimljiva je i još jedna aktivnost vezana za arhitekturu i urbanizam, konkretno za Kamičak.

Neke institucije ‘prohujalih država’ razmišljale su o izvedbi skloništa što se nije ostvarilo. Za tu svrhu su htjeli iskoristiti već postojeće, iskopane tunele ispod Kamička.

Ulazeći u tunele u dnu Kamička, u skladu s prethodnim spoznajama i opet uz pomoć pokojnog Ive Dalbella, otvorile su mi se slike o nepoznatim sadržajima s Kamička i stvorile neke nove vizure. Važno je navesti da se postojeći tunelski prostor za vrijeme 2. svjetskog rata, kao i Domovinskog, koristio za sklonište. Nakon cjelovite spoznaje o suvislosti namjene Kamička u ‘izvidničko-ratne’ svrhe, odjednom, 40 godina poslije 2. svjetskog rata dođe  vrijeme ‘upotrebnog ništavila’ bez zadovoljavajućeg interesa uprave i javnosti o uređenju i upotrebi istoga. Ipak je i u tom razdoblju mira, oko Kamička bila ‘gužva’ kao i kod prijašnje službene ‘ratne’ upotrebe. Koristio se i od djece za ratnu igru između ‘zelenog kadra’ i austro-ugarske uprave, rata partizana i ‘švaba’, skrivanja ukradenog voća i drugih stvari, zaklona od vremenskih nepogoda, kao i razne ‘nužne stvari’. Od svega su mu sigurno najljepši bili, nezaboravni i nezabilježeni razni ljubavni susreti.

A kad bi se ljubavna zgoda ostvarila pa ‘neki ter neki’, nađu ‘sebe’ i istinski svoju vjerodostojnu ljubavnu zgodu, pa dobiju ‘književno’ nadahnuće, pa preko krasopisne ruke prenesu ‘poruku srca’ javnosti na zidnu ‘bjelinu’ tunelskog prolaza, ostave trag života, najljepše među grafitima. Može li se i od toga napraviti zanimljiva umjetnost?

Osjećajući ideju i smisao planova za izgradnje tunela, otvorila mi se zamisao o jednoj od mogućnosti uređenja tvrđavice Kamičak, rijetke u gradovima u samom centru grada. Ovo je jedna od mogućih priča…

Iz smjera Trga Kralja Tomislava izbušiti prolaz (tunel) do sredine Kamička, i nove dvorane površine stotinjak metara kvadratnih. To bi bio Gospojinski prilaz oslikan i ukrašen sakralnim motivima. Iz dvorane uspravno izbušiti proboj do vrha Kamička za dizalo.

Otprilike na visini ploče iznad tržnice-ribarnice, od pravca alkarskih dvora izbušiti proboj do dizala i oslikati ga alkarskim motivima. To bi bio alkarski prilaz.

U istoj visini od elektro-rasklopišta u ulici A. K. Miošića, do dizala izbušiti proboj i oslikati ga odgovarajućim nogometnim motivima. To bi bio Prilaz Gaja Laberija.

I četvrta komunikacija, iz dvorane se dignuti ‘u sridu’, dizalom u ‘vječnost’ prema nebu na vrh Kamička, ‘kroz’ i ‘u’ neke sadržaje u suglasju i harmoniji s cijelom ‘skladbom’ na kraju s pogledom na Sinj. Zanimljiv i izazovan projekt bi bilo to sve riješiti i oplemeniti.

Kod raznih osoba postoje različita snoviđenja nekih postojanosti, a ovdje je rješenje pristupa, stvarnost podložna urbanističkom, arhitektonskom i konzervatorskom gledištu i pravilima struke koju treba uvažiti, ali ne bojati se dodati stručne arhitektonske-urbanističke hrabrosti, kao što je to primjerice u španjolskom Bilbau, Balima u Istri ili sličan zahvat proboja kamena izveden za potrebe hotela na Omiškoj stijeni.

Pitate se zašto kopati? Odvajkada su živa bića tražila i koristila jarke, rupe, proboje, pećine i spilje za zaklon i življenje. Čovjek je ostavio pisane i crtane tragove o tome u pećinama širom svijeta. Razvojem ljudskog roda, pored pećina i spilja, počelo se graditi razna podzemna skloništa i prolaze. Do danas ih je na Zemlji izvedeno desetke tisuća raznih vrsta, oblika i namjena, od najmanjih, pa do tehnički zahtjevnih svjetskih čuda. Ovdje su dvije stvari značajne: jedna je realnost koja je uvjetovana hidrogeološkim istražnim radovima, raznim zakonodavnim odredbama, ali i smicalicama za otežavanje pristupa zahvatu. Drugo je čišćenje te istovremeno trajno isključivanje daljnjeg nereda, primjereno oblikovanje vjerodostojne, odgovarajuće i skladne vizure objekta u samom centru grada.  Sjedinjenje i isticanje hrvatske, europske i svjetske vrijednosti na jednoj točci, u jednoj maloj tvrđavici, u malom, a velikom gradu. Nadalje, blagotvorna je kao lakši pristup ostalim sadržajima grada, novim komunikacijskim smjerom, pregledniji i skladniji uvid u povijest i arheologiju, mogućnost postojanja malih prikladnih rukotvorinsko-poslovnih prostora, a i kao mogućnost zaklona od raznih nepogoda.