Jure Marasović: ‘Osinium Decumanus’

Čitatelj Ferate Jure Marasović, umirovljeni građevinski tehničar, koji je najveći dio svoga radnoga vijeka proveo u sinjskoj građevinskoj tvrtki ‘Cetina’ poslao nam je tekst Osinium Decumanus, kojim je podsjetio na to kako je nekada ‘živjela’ lokalna cesta Sinj – Otok, odnosno sinjska ulica Miljenka Buljana u kojoj je i sam živio više od 20 godina.

Znakovita sinjska prometnica, Ulica Miljenka Buljana i Put piketa, po nekim je svojstvima jedinstvena u gradu. Do druge polovice 20. st. njenim današnjim prostorom iz grada prema polju i istoku su putovali pješaci, blago, zaprežna kola, dijelom i bujice Ćosin i Baraćev potok.

Sudar sa Splitskom ulicom na zapadu, u produžetku Matića ulica, tvori pomaknuto križanje koje je 2019. prometno dobro riješeno. Visina joj je na sudaru sa Splitskom ulicom 316 mnm, a na krajnjoj istočnoj strani kod pristanišne zgrade zračne luke 300 mnm.

Bez obzira što su to dvije ulice, u prostoru djeluje jedinstvena pa je kao takva najduža prometnica u Sinju (2.400 m). Na kraju 19. st. cijeli prostor te današnje prometnice bio je poljski put i polje. Prvi objekti na kraju 19. i u početku 20. st. kroz polje, “daleko” u polju su bili željeznički  kolodvor i zgrade na južnoj i Buljanove kuće i mlinica na sjevernoj strani. To su objekti udaljeni od ceste za Knin i Livno 250 m.

Dalje prema polju i istoku zbog plavljenja nije bilo gradnje kuća. Općim hidromeliorativnim zahvatom Sinjskog polja, kao i brzim i sveobuhvatnim razvojem gospodarstva, taj prostor u drugoj polovici 20. st. dobiva razne nove sadržaje.

Ta je prometnica bila gospodarska žila kucavica grada i šire, od 1950.-2000. g. Cjelokupni društveni, gospodarski i sportski život ulice je u tih 50-ak godina bio veoma dinamičan i raznolik. Jedina je u kojoj su se u trajanju od 20-ak g. (od 1939.-1962.) odvijale tri vrste prometa; cestovni, željeznički i zračni.

Sadržaji u prostoru ulice

Na početku ulice, sa sjeverne strane u izglednim kamenim dvokatnicama duhanske stanice, iz doba Austrougarske,  otvara se, za Sinj, jako trgovinsko poduzeće. Odmah do njega je bilo igralište Junaka, kao i velika suvremena pekara iz osamdesetih godina, vlasništvo prije spomenutog trgovinskog poduzeća kojeg više nema. Tu su zgrade i bivša mlinica “bivših” Buljana. U nastavku je bila pilana i stolarija Naprijed i skladište bivšeg PK Trnovača.

U vremenima MIS-a, na prostoru pilane i stolarije gradi se i otvara  tokarsko-glodarska, metalna radionica “Bratstvo” (Jedinstvo je već crklo, a ni bratstva više nema.) Sada je to privatna tokarsko-bravarska radionica.

Dalje, samo preko mosta na Ćosinu potoku su strojni pogon, skladišta i uprava bivše vodne zajednice “bivšeg” sinjskoga polja. Na južnom ulazu u bivšu Dalmatinku sa lijeve strane je bilo glavno skladište saniteta i lijekova. Desno je, 35/20 KW rasklopište, i sada u pogonu. Odatle su privatne zemlje i stambene zgrade do Puta šumarije i Baraćeva potoka. Od Baraćeva potoka prema polju 600 m je hipodrom na bivšem rasadniku Šumarije i privatnih čestica. U produžetku do glavnog odvodnog kanala 300 m su oranice i livade, a dalje je prostor zračne luke.

Na drugoj, južnoj strani te znakovite prometnice je bio Tripalov voćnjak. Sada je tu divlje parkiralište, na kojem se 1991. trebala graditi robna kuća “Konkurent”), te izgrađeni suvremeni autobusni kolodvor za vrijeme MIS-a. Uz, i po trasi željezničke pruge, izgrađena je ulica, koja je po tome i dobila ime, “Put Ferate”.

Ukidanjem željeznice 1962. g. osniva se veliko poduzeće “Autoprijevoz” za prijevoz putnika i robe i smješta u prostore željeznice. Uzgred, željeznički objekti tipskog oblika austrijskih željeznica za tu namjenu su primjer jednostavnosti i arhitektonske ljepote, izvedeni od mulike.

Dalje prema istoku, uz objekte Autoprijevoza, je bila bivša pekara, bivše propale vojske, igralište Tekstilca i armiračko-tesarski pogon i skladište vodoprivrednog poduzeća “Cetina” do Pavjaka.

S druge, lijeve, strane potoka Pavjak (Ć.p.) je bila veterinarska stanica i rasadnici, skladišta i uprava PK Trnovača, veličine ≃ 8 ha. Uz PK Trnovaču do novoizgrađenog korita Baraćeva potoka bila je suvremena klaonica, štale i dobro izgrađena i uredna kožara ukupne površine ≃ 2 ha.

Danas, nekadašnji glas Trnovače slijede i održavaju nekoliko starih i dobrih zanata i zanatlija izgubljenih u zakorovljenoj i odrpanoj pustopoljini nerazgovjetnog urbanističko-arhitektonskog sadržaja. Urbaniziranje predmetnog, “trnovitog” dijela grada je primjer arhitektima kako ne planirati namjenu i izgradnju prostora.

Sve dalje prema polju dužine 800 m su privatne čestice i stambene kuće do glavnog odvodnog kanala. Sa druge strane GOK-a su trgovinski prostori, pilana Naprijed i strojarsko-bravarski pogon. Tamo je svojevremeno bila i meteorološka stanica za potrebe zračne luke.

Život i stasanje ulice

Možemo kazati da je prostor i život ulice počeo prije otprilike 150 g. Izgradnjom mostova na Ćosinu potoku (Lumbinov) i Cetini u Obrovcu i život i prolaz kroz Sinj se ubrzaje.

Od glavne ceste za Knin i Livno prema istoku, ispod gradske uprave, do križanja sa Ćosinim potokom u dužini 400-tinjak metara prostor dobiva obrise ulice. Od te točke dalje prema polju i potok i put su po istom prostoru. Kako je podloga naslagana od potočnog nanosa, trup je čvrst i kad ne teče bujica normalno je prohodan. Od puta, desno prema Gorućici prokopava se, svojevremeno, novo korito potoka Pavjak. Na križanju potoka i ulice, južni ulaz u Dalmatinku, gradi se armirano-betonski most za veće terete, pa istovremeno idućih 500-tinjak metara postaje tvrdi poljski put.

Hidromelioracijom polja i izgradnjom mosta na glavnom desnom odvodnom kanalu ulica dobiva konačan položaj do pristanišne zgrade zračne luke. Od križanja kod gradske uprave do bivše vojne pekare (ERA) je bila uređena granitnom kockom. Prokopom Baraćeva potoka i izgradnjom mosta asfaltirana je 80-tih godina do pristanišne zgrade zračne luke. Danas je ta prometnica, pored nazivlja Miljenka Buljana i Put piketa, označena i kao lokalna cesta br. 67040. Ova cesta preko polja za Otok je posljedica neuspjelog smještaja strojarnice HE Orlovac u utrobu planine Kamešnice, prihvaćenog vodozahvata na kraju dijela tunela ≃ 500 m, te planiranjem i izvedbom vodovoda φ 500 i 600 mm za Sinj i Split zaleđe za što je trebao i izgrađen most na Cetini.

U objektu “ređije” duhana od 1914. do 1929.  je bio postavljen suvremeni seizmograf, što u svom radu “Seizmičnost područja Dinare” 1984. iznosi Anđelka Milošević sa PMF-a u Zagrebu.

Neki izvori tvrde da je za potrebe poljoprivredne djelatnosti u krugu PK Trnovače bila postavljena hidrometeorološka stanica.

U razdoblju od 1995. do 2010. je temeljito preuređena sa ugradbom kanalizacije, vode, struje i telefona. Ugradbom svih tih vodova u trup ulice obostrano se izvode nogostupi i rasvjeta.

Današnji vozni i okolni neposredni prostor ulice bila je obična pustopoljina sa ondašnjim biljnim i životinjskim svijetom. Društvenim razvojem poboljšavaju se stare i uspostavljaju nove tehnologije suvremenih potreba i življenja. Neki od tih zahvata se mijenjaju i uspostavljaju novi. (Dio tih događanja se provodi, smireno i trezveno sa korisnim ishodom, a dio je  ukidanje, rušenje i pljačka pokretnina i nekretnina).

 Biciklistička staza

U sklopu toga zahvata je projektirana biciklistička i pješačka staza na južnoj strani ulice od “Puta Ferate” do pristanišne zgrade zračne luke. Izvedena je od početka (Put Ferate) do istočnog ruba hipodroma dužine ≃ 1400 m. Staza je završena do puštanja u pogon 2005. g., prva u Sinju. Koliko mi je poznato to je prva, ili među prvim biciklističkim gradskim stazama u Dalmaciji i do danas se ne koristi.

Za očekivati je bilo da se odmah postave znakovi i crte po asfaltu, upriliči pokazna vožnja gradske i društvene svite, te vrtićke i pučkoškolske djece uz normalno početno prisustvo prometne policije. Danas, ne samo što se ne koristi, već su na njoj ostavljeni; auti, traktori, kamioni, kupusari, stabla i koječega. Pretpostavljam da mali broj građana za nju uopće zna.

“Eto ti, što si dočekala, za 2 godine ćeš biti punoljetna, a još nisi!.. Ali ostala si živa i za te još uvijek ima nade. Još nisi doživjela sudbinu “restorana” Mjela i Bikić, “lokala” Mare Talajinke i 10-ak raznih drugih značajnih sinjskih gospodarstava s obje strane prometnice koje je više bespredmetno spominjati.”

Preseljenjem konja na hipodrom, 1979. g. Sinj svakoga srpnja i kolovoza vježbovnom hodnjom prema Alkarskom trkalištu, po “decumanusu” dobije svoje “pretorijance” alkare. Slučajno, ovaj “decumanus” nije u jedinstvenom pravcu, istok-zapad, ali i putanja sunca je promjenjiva.

Zanimljiva je i nesvakidašnja ta sinjska prometnica čiji je zapadni krak u ravnini sa zimskim istokom i ljetnim zapadom, a istočni u ravnini sa ljetnim istokom i zimskim zapadom.

Sinj nema povijesni i tlocrtni raster rimskog grada i ulica cardo i decumanus, ali su neke značajke podsjetile na to.

Neumitno je i hitno zbog, iako malog djelića općeg poboljšanja uvjeta življenja i jedine nam ZEMLJE, postojeću biciklističku stazu privesti namjeni.

Glasovi, tonovi i note ulice

Što na kraju kazati o toj sinjskoj “dekumani” i kako je obilježiti. Ha! Može pjevati pjesmu “Mare Jablanove”; rekli bi stari. Niti ima Mare, ni pjesme, ni nota. A ulica je toga bila puna.

Tiho je treperio sjetni dvoglas umornih duhanskih nakupaca kod “ređije”, u strahu od žandara, a sa druge strane je gromoglasno ječala, lučanska, gospojinska dicmanjska, duga ugljanska i ina rera slažući se i nadjačavajući sa mladom, tek pristiglom “rerom” sa Kopilice. Kasnije, prijeko iz konfekcije su ih povremeno nadjačavali visoki ženski glasovi s upadicama bubnjanja industrijskih i građevinskih strojeva. Ugodni pekarski mirisi bi ponekad bili popunjeni s nogometnim i drugim “Junačkim” takmičarskim žamorom. Kolodvorski prostor bi u špicama kao košnica zujao bumbarev “krešendo i dekrešendo”.

Smirajem kasnog sutona u topoliku carske, kraljevske i oronule jugoslavenske vojne pekare čuo se nekad složan, ali i razbarušeni poj; “Ne se faćaj Done Donke…, Lepe ti je, lepe ti je…, Crne oči curo imaš…, Čija je ono divojka”… odzvanjajući po dugim hodnicima s ispisanim porukama “Koliko još dana?, Ivangrad, Subotica, Bitola, Križevci, Cerklje… U različito doba dana i noći bi ih presjecalo strojničko “kastanjentanje” istovara, utovara i prijelaza gusjeničara preko ceste, od mehaničara do armirača  “Cetine”.

Dojmljiv bi bio nasumičan koloplet rere, šansone i ojkalice u prostoru skladišta saniteta po izvršenom najhumanijem ljudskom činu, dobrovoljnom davanju krvi.

Od pomoćnih djelatnosti u slogu s motalicama i kružnim predilicama, južnim ulazom i preko oranica, potekao bi na krilima jutarnje izmaglice i podnevne jare, nenadmašni sinjski tenor, a bura bi ga uz  pratnju prodorne Dalmatinkine brodske sirene i huk parnih kotlova raznijela prema trnovačkim rudinama i polju.

Tamo bi ga među pustim kukuruzanama dočikalo visoko rezonantno zujanje runilica ukrašenih neškolovanim, ali ugodno složnim alt, sopranima, baritonima i mezzo, raspoloženih i trudnih berača i beračica; “biseru jadranskog mora…, zelen lišće…, majka Mari kose plela”; glasa raspojasanog do kraja.

Znakovito je da različita ljudska društva i krajevi u određenim trenucima naprave vrhunska i neponovljiva djela, zbog “Bog te pitaj kako, zašto?”… Možda Sunčevih pjega ili?!

Takvo što se dogodilo i kod nas, na našoj razini. Neki umovi, misaoni, crtački, kamenoklesarski, tesarski, zidarski su ta djela iznjedrili.

Neki drugi su to rastočili srušili i uništili. Radi općeg stanja u cijelom društvu više nije riječ o sudovanju, lopovluku. Ovdje je riječ o obiteljskom odgoju, vrtićima, nastavnicima, svećenstvu… Možda u takvom društvu svatko treba dati ostavku, a mjerodavni (sociolozi…) djelotvorno ispravnu dijagnozu.

Za nadati je se da će pored ovolikog broja uspješnih gradskih pjevačkih i instrumentalnih glazbenika, jedinki i društava svih uzrasta, možda netko složiti i uobličiti nezaboravan poj od tih glasova i zvukova iz ulice i okoliša.

Znakovito bi bilo kada bi ta “Dekumana” iz svoje povijesti, kroz razne sadržaje i djelatnosti uz glasove i note spomenute i nespomenute, hodnjom, biciklima i konjima, elegijom, simfonijski uskrsla u odu i rapsodiju sinjsku i cetinsku.