Komentar: Milačić je otišao, Alkar ostao, a jedina konstanta u našem gradu su trolovi!

Damir Milačić više nije trener Alkara. Vijest je to koju smo u ponedjeljak donijeli na naš portal, a reakcije su se potom slijevale kao nabujala rijeka. Za jedne očekivano, druge neočekivano, treće nezasluženo, a ima jasno i onih četvrtih koji smatraju da je zasluženo…

Takav je trenerski kruh. Danas si slavljen, a već sutra – nitko i ne pita za tebe. Ne kažemo da će Damir Milačić biti zaboravljen i gurnut na margine, jer neće, a neće jer je činjenično najuspješniji trener Alkara u njegovoj povijesti. Pa kome pravo, kome krivo. Potpisao je neke stvari s našim klubom na kakve nismo bili naviknuti i koje će ostati kao mjerilo.

Od dolaska još tamo 2012. godine, onog čuvenog Ćoćinog – dobar si ti čovik i trener, al nećeš dugo izdržat u Sinju – pa do instant izvrsnih rezultata u ligi koji su u tom prvom njegovom valu kulminirali za malo polufinalom prvenstva Hrvatske 2014. godine. Sjećate se? Trebala je pobjeda u Rijeci, nije se do nje došlo pa se čekalo da Šibenka u gradskom derbiju sruši Jollyja. Iscurilo je čisto polaganje, ako se ne varam, Bašića u zadnjoj sekundi, Jolly je uzeo pobjedu i išao na megdan Cedeviti.

Vraćao se Milačić preko nekoliko puta, padao, dizao se i najvažnije stvarao rezultat. U nekoliko je navrata baš spašavao stvar. Dakle, nije ovo nešto što do sada nismo vidjeli. Dođe jednostavno do zasićenja, bilo momčadi na trenera, bilo trenera na momčad. Tko je popustio u glavi, igrači ili trener, nije više ni bitno, a kako rastanci nikada nisu laki, tako nije ni ovaj. Ali je razumljiv. Svaki sportski subjekt živi na ovakav i sličan način. Jedni se vesele, drugi tuguju. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Ne treba raditi tragediju od toga.

Alkar je već 15-ak godina neprekidno u prvoligaškom društvu, što je apsolutno veliki uspjeh. Dapače, senzacija s obzirom na proračun. A eto, baš je Milačić potpisao (gotovo!) sve najbolje trenutke. Slučajno? Kako da ne. Da se razumijemo, nije on savršen trener. Nije on ni najpravedniji trener. Ne vuče on uvijek najbolje poteze. Griješi kao i svatko drugi. Sve to ga dakle ne čini nikakvim Mesijom, ne čini ga nadljudskim bićem niti ga takvim treba prikazivati. Jer to i nije. A ni on sam sigurno to ne želi i ne misli tako.

Ali, jedno je sigurno – bome nije ni kukavica. Ima svoju trenersku filozofiju, ima svoje postulate, svoj put i dokazao da je i sebi i drugima da taj put ima svoje zakonitosti kojih se čvrsto drži. Da, nekada i na vlastitu štetu, ali taj put Alkaru je između ostalog donio i prošlu sezonu. Sezonu koja ostaje i njemu i nama. Ako u 400 kilometara daleki Zabok dovučete preko 1000 ljudi, ne samo ultras navijača, nego u ogromnoj većini običnog puka, onda je to nešto. Vrijedi. Vrijedi ona pozitiva koja je tih dana vladala u gradu, onaj doček na Kembovom igralištu i sve dobro što se iz toga izrodilo.

Vrijedili su i rezultati u prvenstvu Hrvatske. Vrijedio je i povijesni ulazak u Doigravanje za prvaka, vrijedilo i onih preko 1000 ljudi na Gripama u trećoj utakmici istog tog doigravanja. Vrijedi ona emocija koja je velik dio košarkaške javnosti u Hrvatskoj zaljubila u Alkar i tu sinjsku zaluđenost košarkom kao jedan od rijetkih istinski košarkaških gradova. Europa u Sinju! Ej, tko se tome mogao nadati. Plod najpijanije mašte donedavno postala je stvarnost. Osam euro utakmica. Onaj ponos, atmosfera u prvoj utakmici koja je podsjetila na staru dvoranu. Eto, za sve to mu hvala. Veliko hvala. I njemu i svakom igraču, članu stručnog stožera i svakom članu Uprave koji je našao u toj priči. Bili su tim. Alkar ide dalje, brzo će nova utakmica, brzo će nova veselja.

Zato nije zaslužio vrijeđanja od strane pojedinaca, niti jednog. Jer to je odraz opće kulture. Alkar nije tuđi, nego je naš. Ovo je naš grad i sve u njemu je odraz nas samih. Nama na čast ili na sramotu. Ista je polazna točka, ali mi smo ti koji biramo smjer. Nije, kako se da pročitati, Milačić odstupio zbog vrijeđanja tih pojedinaca, nije on taj tip, ali sigurno jest odstupio jer je osjetio da nema više utjecaja na momčad. Da ne dopire do njih. A onda je pošteno da si kažu zbogom. Dapače, ovakav rasplet je i logičan u tom slučaju. Pošten s obje strane, pogotovo jer klub nije ostavljen na dnu.

A sad ono što nema veze s Milačićem, ali ima sa svime ostalim što zagađuje ne samo sport, nego i društvo općenito. Nije tajna da jedan manji dio naših sugrađana godinama moli Boga da se dogodi raspad, da se Alkar preseli u niži rang. To je činjenica, koja se čak i ne skriva. A to je posebna vrsta kompleksa. To je žalosno. Odraz svega lošeg u našem društvu. Bilo tko, tko se usudi izdignuti iznad prosječnosti, krenuti drugim putem, pokušavati dodati neke nove ideje i vrijednosti, na kraju krajeva i uspjeti, lako postaje “persona non grata”. Jer postaje prijetnja učmalosti i žabokrečini. Ako ne mogu/neću/ne znam ja, onda neće i ne treba nitko.

Vlastita životna, sportska i bilo kakva druga neostvarenost dovodi do toga da onog boljeg i uspješnijeg od sebe želite srušiti na svoj nivo. Niski nivo. Pod svaku cijenu. Dakle, umjesto da se trudite biti bolji – sav talent, viziju, upornost i rad – lakše je zamijeniti destrukcijom, negacijom, vrijeđanjem, prijetnjama, olajavanjem, lažima, jeftinim floskulama i mitomanijom.

U svoj toj poplavi lažnih fejsbuk profila i anonimnih upisa, čovjek lako shvati da su upravo ti takvi, zapravo oni koje treba žaliti. Kukavice. Bez imena i prezimena. Zatvoreni u svoj mikro svijet crnila s kojim se bude, u kojem borave i s kojim idu spavati. Čisti kukavičluk. Jer kako drugačije objasniti da na takav način komunicirate i dijelite svoj stav. Da vam se život svodi na bespuća internetskog mraka – od Muskovog Starlinka u tami svemira pa do podzemlja u kojem boravi naš dobri stari T-com. I tamo i ovamo – tama. I vi pojedinci u njoj. I tamo i ovamo. U mraku. Skriveni.

Sinj je bolji od ovog. Sinj nisu gradile generacije kukavica, nego časnih, vrijednih i poštenih ljudi. Ljudi koji se nisu bojali ustati, koje nije krasila uskogrudnost i koji nisu bili poltroni. Sinj je grad otvorenih ljudi velikog srca, Sinj je grad koji prvi stao u obranu drugih, koji je bio prva crta obrane i borbe za više vrijednosti i ne treba ga prepustiti malograđanštini pojedinaca. Danas je to Alkar, sutra je Alka, prekosutra Gospa. Isti su to ljudi, isti način, isto crnilo. Nikad im ne valja. A u biti, jedino što ne valja su oni!