Komentar Zdravka Škarpe: Da se ne zaboravi!

Na mail Ferate dobili smo dopis umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske Zdravka Škarpe koji prenosimo u cjelosti.

‘Prošlo je 30 godina od početka Domovinskog rata i svašta sam pročitao i vidio. Područje moga zanimanja i interesa su ratna zbivanja 1991. godine u Cetinskoj krajini. Naime, danas (poslije 30 godina) javljaju se neki pisarčići, književnici i govornici koji pišu i govore o ratnim zbivanjima u kojima nisu sudjelovali, a čak nisu bili ni svjedoci (bili su daleko od prve crte).
Odlučio sam napisati ovaj tekst (na osnovi dokumenata, ratnih dnevnika i svjedoka) radi svih poginulih i onih koji su uložili svoju mladost u obrani Domovine.
Ovima što se bave drugima poručio bih da se okrenu sebi i neka pišu i govore o svom sudjelovanju u Domovinskom ratu.
Ovo pišem kao zapovjednik 2/4.br. ZNG u obrani Vrlike i Peruće 1991.godine.

‘ZBOR NARODNE GARDE

Pošto sam pratio formiranje ZNG-a preko sredstava informiranja, te preko prijatelja i suradnika, nisam uopće imao dilemu što dalje činiti. Dana 15.07.1991. godine javio sam se zapovjedniku 4. br. ZNG gospodinu Ivi Jeliću koji me je srdačno primio i imenovao me zapovjednikom 2. bojne koju je trebalo formirati u Sinju čim se za to stvore preduvjeti (odnosno čim pristigne naoružanje).

Dana 17.07.1991. godine u Otoku kod Sinja javljam se gospodinu Nevenu Bazini koji je bio zapovjednik i raspolagao je samo sa jednom satnijom. 17.07.1991. godine je dan mog službenog pristupa u ZNG.

Uvjeti kada sam pristupio u ZNG bili su:

– nedostatak uniformi i naoružanja, a teškog naoružanja nije ni bilo

– nije bilo jasne vojničke subordinacije(policija, ZNG-rezervni i aktivni sastav nisu imali zajedničko zapovjedništvo);

– nedovoljna psihološka pripremljenost ZNG, policije i naroda za zbivanja koja dolaze jer malo je tko vjerovao da može doći do eskalacije rata u najgorem obliku;

– sa ZNG bilo je dvojno zapovijedanje od zapovjednika 4.GBR. i zapovjednika za Srednju i Sjevernu Dalmaciju koje su često puta bile u kontradiktornosti.

Po dolasku u postrojbu zatekao sam slijedeće stanje:

– 105 gardista naoružanih automatskim naoružanjem,

– 2 RPG sa 6 mina,

– improvizirane ručne bombe koje je proizvodila Cetinka (oko 100 kom).

Navedeni podaci sami govore da je postrojba bila slabo opremljena.

Moral ljudi bio je na visokom nivou, ali obučenost ljudi, osim za streljačko naoružanje, bila je veoma slaba iako su moji prethodnici uložili puno napora da u izuzetno teškim uvjetima održe moral i povećaju kvalitetu obučenosti.

S obzirom da sam dugo godina bio pripadnik JNA, a prije izlaska sam vodio ratne planove puka, bilo mi je potpuno jasno kako se priprema, kakve namjere i kakvu snagu ima JNA. Na osnovu te spoznaje i saznanja da raspolažem samo sa 105 gardista sa streljačkim naoružanjem, počeo sam raditi na ukupnoj procjeni borbene spremnosti tadašnje Općine Sinj.

Pored moje postrojbe postojao je i pričuvni ZNG ( uglavnom naoružano streljačkim naoružanjem), te snage policije čije mi brojno stanje kao i opremljenost nije bilo poznato. U takvim uvjetima sam nastavio raditi na osposobljavanju svoje postrojbe, a po pristizanju streljačkog naoružanja (stare zbrojovke iz Ploča) do 01.08.1991. godine oformio sam još jednu satniju (106 ljudi) i smjestio je u prostorije tvornice Cetinka u Trilju.

Pošto je odaziv ljudi bio izvanredan, predložio sam da tadašnji Sekretarijat za narodnu obranu mobilizira ljudstvo jedne bojne, da se sa njima vrši obuka i druge pripreme, da bi po pristizanju naoružanja u što kraćem roku bila spremna aktivirati se. Ta bojna je oformljena do 15.08.1991. godine (zapovjednik Šuća).

Pored svojih redovnih zadaća u postrojbi i dalje sam pokušavao preko Kriznog štaba i drugih struktura snimiti i objediniti sve postojeće snage na području Općine Sinj, ali s obzirom da nije bilo dotoka potrebnih informacija na jedno mjesto, to je bilo izuzetno teško. Početkom kolovoza sam se sa prijateljem(S.Z.) uputio u Zagreb kod Ministra obrane sa namjerom da vidim da li on ima viziju što će se dogoditi. Pokazao sam mu kartu sa položajima snaga JNA i enklava gdje su pobunjeni Srbi (od Sinja do Knina). Ministar kartu nije ni pogledao već mi je kratko rekao: ‘To malo četnika ćemo potjerati do Drine i za tri mjeseca rat je gotov’. Bio sam šokiran, strašno razočaran i ljut, a ministar je jednostavno napustio kancelariju. Još sam se našao sa nekoliko odgovornih ljudi iz cijele Hrvatske, a problemi koje sam naveo bili su prisutni i kod njih.
Vratio sam se u Sinj u nadi da će stvari krenuti nabolje i čvrsto sam sebi rekao: ‘Čuvaj ljude od nepotrebnih pogibelji’.Uskoro dolaze i zapovijedi od zapovjednika za Srednju i Sjevernu Dalmaciju koje su u skladu sa izjavom ministra obrane, a to je da u procjeni stanja na terenu nije bilo snaga JNA:

– Zapovijed za izvršenje zadatka ‘Dolac’ od 20.08.1991.godine (P )

– Zapovijed za izvršenje zadatka ‘Dolac’ od 23.08.1991.godine (P )

Iz zapovijedi je vidljivo da nema realnih procjena neprijatelja (JNA je isključena iz procjene, a ona je bila glavni nosilac ratnih djelovanja), a posebno mogućnosti vlastitih snaga. Čini mi se da je ovo bila pusta želja vlasti, a realizacija ove zapovijedi bi doprinijela velikom broju žrtava, vjerojatno je to nekomu bio cilj.
Suočen sa ovom zapovijedi i njenoj iracionalnosti na kriznom štabu Sinj smo odlučili slijedeće:

– 2/4. br. ZNG prihvati prvi udar u Vrlici;

– Policija neka uspostavi policijsku postaju u Otišiću, razoruža paravojne snage i osigura slobodnu komunikaciju za Vrliku.

– Pričuvni sastav ZNG neka zauzme vojarne, te naoruža novooformljenu 2. bojnu koja bi se angažirala po potrebi.

Ovo je bilo dosta smiono, ali drugog izlaza nismo imali posebno zbog toga što pomoć sa bilo koje strane u onim uvjetima nismo mogli očekivati.
Odmah sam potom poslao 1. satniju u Vrliku sa slijedećim zadacima:

– priprema terena za obranu,

– prikupljanje obavještajnih podataka,

– pomoć policiji u osiguranju Vrlike, te priprema stanovništva za očekivana zbivanja,

– posebna zadaća bila je da se sa policijskim snagama uspostavi što bolja suradnja.

Nedugo potom ostatak 2. bojne dolazi u Vrliku gdje, zbog moralne potpore, postavljam zapovjedništvo i sanitet.

Snage raspoređujem na slijedeći način:

– 1. satnija sa odjeljenjem policije (1. vod – Lelasi, Pekac; 2. vod – Podosoje; 3. vod – Maljkovo u sastavu policijskih snaga),

– 2. satnija (ojačanje iz brigade na čelu sa Žitkom ) – Maovice,

– 3. satnija (1. vod – Vinalić; 2. vod – Ježević; 3. vod – Koljani).

Odlučio sam se na ovakav raspored po dubini iz slijedećih razloga:

– konfiguracije terena,

– nepovoljnog odnosa snaga sa JNA,

– zaštite ljudi od većih gubitaka u slučaju artiljerijskih ili zračnih udara,

– uzastopna obrana po dubini i zaštita komunikacija prema Vrlici.

Sve do 20.08.1991. godine vršili smo intenzivne pripreme za obranu kada sam dobio suludu zapovijed ‘Dolac’ od zapovjednika za Srednju i Sjevernu Dalmaciju sa zadatkom izbijanja na liniju Podinarje – Polača.

U skladu sa navedenom zapovijedi upućena je i jedna satnija iz 4/4. br. ZNG preko Maovica u Kijevo radi pojačanja obrane. Pomogao sam im da se upute u Kijevo i dogovorili smo načelnu suradnju i način komunikacije. Također sam sa zapovjednikom škverske bojne dogovorio suradnju koja je bila stacionirana u rajonu Pribude – Milešina – D. Ogorje.

Ukupno brojno stanje borbenog dijela je 308 gardista.

Brojno stanje naoružanja i streljiva:

– automatske puške – 266 kom,

– PAP – 7 kom,

– snajper – 13 kom,

– lovački karabin -12 kom,

– RB – 3 kom,

– RPG – 3 kom,

– Mine za RB – 66 kom,

– mine trenutne – 62 kom,

– mine kumulativne – 34 kom,

– tromblonske mine – 41 kom,

– improvizirane ručne bombe – 145 kom,

– Streljiva za kalibar 7,62 bilo je u dovoljnim količinama,

– PUŠKOMITRALJEZ – 1 kom sa malom količinom streljiva.

Artiljerijskog naoružanja nisam imao osim improviziranih minobacača i bestrzajnih topova koje nam je od plastike izradila tvornica ‘Cetinka’ (radi obmanjivanja neprijatelja).

NAPAD JNA NA VRLIKU

Dana 24.08.1991. policijske snage iz Sinja u potpunosti su blokirale Otišić i ušle u njega, da bi ga u toku noći 25/26.08.1991. godine napustile. Točne informacije u svezi ulaska i izlaska iz Otišića nisu mi ni dan danas poznate.

Dana 25.08.1991. godine počeo je jaki minobacački napad po našim položajima i na samo mjesto Vrlika. U toku dana napadi su se pojačavali vatrom iz haubica i tenkova. Ja sam gledao artiljerijska gađanja, ali prvi put sam doživio da te granate padaju prema meni. Mogu vam iskreno reći da je to bio trenutni šok za mene, a još više na moje gardiste jer neki nisu ni vidjeli kako granata eksplodira daleko od njih, a kamoli pored njih.

Odmah sam obavijestio Krizni štab u Sinju te Zapovjedništvo za Srednju i Sjevernu Dalmaciju jer sam bio svjestan da sa snagama koje sam imao pod svojim zapovjedništvom nisam u stanju obraniti Vrliku.

Također sam telefonom razgovarao sa komandantom kninskog korpusa generalom Špirom Nikovićem o napadu na Vrliku, međutim on tvrdi da se takvo nešto nije moglo dogoditi.

Svojim podređenim odmah sam izdao zapovijed da čvrsto drže položaje i zaštite ljude od granatiranja.

Na osnovu prethodnih dogovora preko Kriznog štaba u Sinju i Zapovjedništva za Srednju i Sjevernu Dalmaciju zatražio sam da se zauzmu vojarne (u vojarnama je bilo topova i minobacača te protuoklopnog naoružanja) i naoruža bojna u pričuvi sa kojom bi se mnogo lakše mogao braniti pravac Vrlika – Sinj.

Koliko mi je poznato vojarne su napadnute, ali bez rezultata, razlozi su mi nepoznati.

Tražio sam također da mi se osigura komunikacija preko Otišića za Sinj od strane policije kako je dogovoreno, međutim ni to nije učinjeno.

U ovim teškim okolnostima pokušao sam aktivnom obranom uspostaviti pješadijski kontakt sa neprijateljem da bi izbjegli topničku vatru. Također sam pokušao zauzeti Kurobasinu glavicu gdje je bio tenk (koji je imao ‘pogled’ na Vrliku). Zapovjednik za Srednju i Sjevernu Dalmaciju javio mi je da će mi poslati oko 80 specijalaca preko Dinare (nikad nisu došli) i da sa satnijom 4/4. brigade iz Kijeva napadnemo Cetinu (tamo nije bilo snaga JNA već oko 80 četnika sa oko 10 minobacača i drugim oružjem). Cilj je bio zarobiti četnike i minobacače. Ovi pokušaji nisu uspjeli zbog jake topničke vatre i podrške avijacije.

Zapovjednik 2.satnije (Žitko je tijekom noći 25/26.08.1991. samoinicijativno ušao u Civljane (Dragići). Ujutro oko 5:00 sati našli smo se na Pekcu gdje me je pitao što dalje učiniti. Obzirom da je JNA sa Jojića glavice kontrolirala komunikaciju (tenkovima, protuavionskim topovima, mitraljezima) za Knin (bila je mjesečina), bilo bi suludo napasti na brisanom prostoru (bile bi ogromne žrtve), odlučio sam ovu satniju opet poslati u Maovice. Nažalost, u ovoj akciji poginuo je gardist Ilija Perajica.

Tako sam ostao sam takoreći u okruženju, i jedino objektivno i realno rješenje bilo je povući se u pravcu Sinja. Dana 26.08.1991. u večernjim satima obavijestio sam civilne vlasti da se povlačim iz Vrlike. Uputio sam se na Maovice da izdam zapovijed o povlačenju i načinu povlačenja.

Prilikom povlačenja iz Maovica prema Vrlici imali smo problem sa improviziranim transporterom (nije se mogao upaliti) koji je policija koristila pri ulasku u Otišić. Naime, transporter se nalazio na jedinoj komunikaciji za Vrliku pa smo morali improvizirati i zaobići ga.

Pojačanja koja su dolazila u Vrliku stizala su stihijski uglavnom sa streljačkim naoružanjem, a jedna grupa je došla sa puškama M-48 bez streljiva. Ova pojačanja sam uglavnom sklanjao u Maovice da ih zaštitim od artiljerijske vatre i da budu u pričuvi.

Sanitetsko osiguranje je bilo izvanredno.

Logistika je bila vrlo dobra u skladu s mogućnostima.

28.08.1991. bio sam na pregovorima sa Mladićem. Tu su bila i 3 predstavnika SFRJ, kao i novinari. Mladić je u svom stilu sa pozicija moći postavljao uvjete i prijetio. Između ostalog rekao je da će sve paravojne snage pohapsiti (mislio je na ZNG). Međutim, u tom momentu stigao je dr. Babić iz Knina sa vozilom JNA i tjelohraniteljima u krajinskim uniformama i bahato izjavio: ‘Konačno je moja Vrlika oslobođena’. Rekao sam Mladiću da uhapsi paravojne međutim on je skrušeno zamolio Babića da skine uniformu da ga ne bi uhapsio. Svima je bilo jasno tko je gazda.

PRIPREMA ZA OBRANU SLIJEDEĆE LINIJE I PAD BRANE PERUĆA

U novonastalim okolnostima, a prije napada na branu pokušao sam objediniti sve resurse za obranu i preko Kriznog štaba općine Sinj tražio sam slijedeće:

1. analizu događaja u Vrlici i pojedinačne odgovornosti (nikad nije učinjeno),

2. da se konačno zna koliko je ljudi pod oružjem da bi mogli napraviti realne procjene za daljnju obranu – ni ovo nikad nije učinjeno osim što sam ja podnio izvještaj o stanju u 2/4 br. ZNG,

3. da se oformi zajedničko Zapovjedništvo policije i ZNG kao i sistem veza – dana 04.09.1991. godine ovo zapovjedništvo je i oformljeno (4 osobe iz policije i 4 iz 2. bojne), ali odgovorni ljudi iz policije na zajedničko zapovjedno mjesto u rajonu brane Peruća, koje sam osobno oformio sa vrlo dobrim žičnim i radio vezama, nisu došli.

4. da se prikupljaju i razmjenjuju obavještajni podaci,

5. da se što je moguće prije izvrši popuna protuoklopnim, protuavionskim i eventualno teškim naoružanjem,

6. da se izvrši preraspodjela naoružanja prema potrebama jedinica…

Sa ovim prijedlozima imao sam namjeru stvaranja čvrste osnove na kojoj će se bazirati daljnja obrana jer smo bili jako loše opremljeni i bez zajedničkog djelovanja nismo imali nikakvih šansi u borbama sa nadmoćnim neprijateljem.

Posebno sam upozoravao o mogućnosti napada i zauzimanja brane Peruća, ali službeni stav vlasti je bio da četnici imaju interese samo do linije Maljkovo – Dabar jer su do ove linije bile srpske enklave.

Vrijeme koje je brzo prolazilo iskoristio sam i za pripremu 2. bojne za obranu lijeve strane rijeke Cetine (Dabar – Bitelić – Vrdovo), a policija je branila desnu stranu rijeke Cetine (Maljkovo – Potravlje – Satrić).

Što se tiče ljudi i naoružanja nije bilo većih promjena u odnosu u Vrlici. I dalje nisam imao kvalitetnog protuoklopnog i protuavionskog naoružanja, a o težem naoružanju da i ne govorim.

Zadatak koji sam postavio za 2. bojnu bio je: ODSUDNA OBRANA i SPRIJEČAVANJE PRODORA NEPRIJATELJA U PRAVCU BITELIĆA.

U skladu sa općim zadatkom postavio sam i snage na slijedeći način:

-3. satnija da brani rajon Dabar -Debelo brdo – Vučipolje,

-1. satnija da brani rajon Jelinjak – Kodžomanove staje – G. Bitelić,

-2. satniju – pojačanje iz brigade (Žitko) podijelio sam u tri dijela: pojačanje za 1. i 3. satniju i oformio sam rezervu bojne.

Što se tiče rasporeda policijskih snaga nemam potpune informacije, ali ono što sam ja vidio gro snaga postavljen je u Maljkovo i bez obrane po dubini.

NAPAD na položaje u Dabru otpočeo je 16.09.1991. godine oko 16:44 sati. Uz potporu topničke i minobacačke vatre tri tenka pokušali su iz pravca Laktaca probiti našu prvu liniju rovova u Dabru, ali pravovremenim miniranjem mosta i vatrom iz ručnih bacača odbili smo taj napad.

Zatim je uslijedio žestok artiljerijski napad po svim našim položajima kao i napad na policijske snage. Mi smo svoje položaje čvrsto držali, a što se tiče policije nemam potpune informacije. U toku noći 16/17.09. i dana 17.09.1991. godine neprijatelj je pojačao artiljerijske napade i uz pomoć avijacije razbio policijske snage i kretao se u pravcu brane Peruća i brda Alebića kula.

U tim uvjetima dana 17.09.1991. godine povlačim zapovjedništvo u školu u Biteliću i osiguravam se bočno prema brani zbog opasnosti da budem okružen.

Neprijatelj i dalje u popodnevnim satima bjesomučno tuče po našim položajima. U toku noći 17/18. 09.1991. godine dobio sam informacije da se policija povukla, a da je JNA zauzela brdo Alebića kulu (koje dominira u ovom rajonu).

U tim uvjetima nisam imao izbora, uputio sam se u Sinj da Krizni štab odluči što dalje. Tamo sam došao oko 1:00 sat (18.09.1991. godine) gdje sam zatekao predsjednika Kriznog štaba gospodina Turudića. Pokušali smo doći do odgovornih ljudi iz policije, ali bez uspjeha. Obavijestio sam gospodina Turudića da zbog situacije na frontu i zbog opasnosti da budem okružen moram povući ljude u rajon Rumin – Čačijin dolac – Bajagić. To sam i učinio istog dana oko 4:00 sata.

Obzirom da je JNA zaposjela položaje na brdu Alebića kula koje dominira u ovom rajonu bio sam u jako teškom i nepovoljnom taktičkom položaju, ali drugog izlaza nije bilo.

U takvim uvjetima nastavili smo sa aktivnom obranom, čekali teško naoružanje kao i to da se snage u ovom kraju konačno objedine da bi se mogli postaviti dugoročni ciljevi i vršiti realne procjene. Međutim to se sporo ili nikako odvijalo.

Dana 27.09.1991. godine u popodnevnim satima moj zapovjednik 3. satnije je u Ruminu zarobio 5 vojnika JNA, nakon toga JNA izvodi sinkronizirani napad i zarobljava 15 pripadnika moje bojne. U to vrijeme bio sam u Sinju na sastanku Kriznog štaba, a kad sam dobio informaciju što se dogodilo odmah sam došao na teren i putem radio-veze sa protivničkom stranom dogovorio razmjenu.

Razlozi zbog kojih sam pristao na ovu razmjenu su slijedeći :

1. U nepovoljnoj taktičkoj situaciji u kojoj sam se inače nalazio sad je bila još gora jer mi je razbijena prva linija obrane i trebalo mi je vremena da stabiliziram obranu.

2. Poznajući protivničku stranu (dok sam bio u JNA vojska je bila bombardirana informacijama da je hrvatska vlast ustašoidna, a hrvatski narod genocidan) bilo me strah da ne poubijaju zarobljene gardiste.

Na razmjenu sam pošao sa dva vozila. U prvom je bio gospodin Jenjić i vozač kao prethodnica radi dogovora. Nakon nekog vremena radio-vezom mi je javio da ne žele pregovarati s njim već sa mnom. Znao sam da je rizično i sa drugim vozilom u kojem sam bio ja, 3 policajca i pet zarobljenih vojnika uputio sam se na razmjenu u Hrvace (Doljaninov most). Pripremio sam policajce da budu spremni na sve i dok ja budem pregovarao da ne izlaze iz vozila i da čuvaju zarobljene vojnike.

Po dolasku na Doljaninov most izišao sam iz vozila i krenuo prema njihovom oficiru radi pregovora. Umjesto pregovora imao je automat i kako sam mu se približavao počeo je pucati meni oko nogu, a drugi vojnik je pucao po vozilu u kojem su se nalazili policajci i zarobljeni vojnici, a u pozadini sam vidio i oklopni transporter.

Od pucanja po vozilu policajci su se uplašili, napustili vozilo i bacili oružje, što su iskoristili zarobljeni vojnici i pobjegli.

Kad se to sve dogodilo predložio sam njihovom pregovaraču da bar pusti gardiste, a da sa mnom rade što hoće, nije pristao. Tu večer su nas vozikali po terenu, tukli i maltretirali da bi nas na kraju odvezli u Knin.

Po izlasku iz zatvora početkom studenog 1991. godine saznao sam da su od zarobljenih gardista trojica ubijena na Alebića kuli. Najviše me pogodilo što su me naši SIS organi dočekali sa informacijom da sam imao povlašteni položaj u zatvoru.

Posebno interesantna informacija bila je da su 3 zarobljena policajca bila puštena iz zatvora nakon tri dana, a ja sam sa svojim gardistima u zatvoru ostao preko mjesec dana.

Život u zatvoru je neugodna i posebna priča.

Po izlasku iz zatvora javio sam se zapovjedniku 4. br. radi raspodjele u brigadi.

Zbog neslaganja oko upotrebe 2. bojne kao i 4. brigade napuštam 4. brigadu i prelazim u 126. br. HV – Pomoćnik zapovjednika za koordinaciju.

Pomoć od strane radnih organizacija bila je vrlo dobra i to uglavnom kroz opremu, hranu, usluge…

Što se tiče pomoći zapovjedništva brigade 2. bojnoj, po mojoj procjeni bila je dobra i u skladu sa mogućnostima.
Ljudi iz dijaspore uglavnom su pomagali donoseći odjeću, nešto vojničke opreme i nešto pušaka.
Ono što nam je u početku najviše bilo potrebno (protuoklopno i protuavionsko naoružanje te bar poneki minobacač) nismo nikako mogli dobiti.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Iz današnje perspektive poslije 30 godina često puta se priupitam:

– Zašto nikada nisu postojale realne procjene stanja, jasni ciljevi i zadaci postrojbama u skladu sa mogućnostima?

– Tko je stvarno zapovjedio da se takoreći krene u opći napad prema Kninu (što bi bilo čisto samoubojstvo da se ta zapovijed poslušala)?

– Zašto vlast nije mogla objediniti sve naoružane snage i staviti ih pod jedno zapovjedništvo (period do formiranja HV)?

– Zašto su tri policajca iz zatvora u Kninu puštena za 3 dana, a gardisti za 36 dana (gospodine Jerko Vukas odgovorite na ovo pitanje)?

– Zašto je bilo dvojno zapovijedanje?

– Zašto nitko nije želio analize prethodnih zbivanja i borbi?

– Da li je rat za neke ljude bilo samo pokriće da se u potpunosti opljačka i devastira hrvatska privreda?

– Da li je ZNG za naše ‘VISOKE’ dužnosnike bio samo topovsko meso…’