Ljiljana Borozan: ‘Mojih 50 godina u sportu, od toga 46 u rukometu’

U životu građana Sinja sport je uvijek imao značajnu ulogu, od najranijih vremena pa sve do danas. Za Sinjane i ostali puk cetinskog kraja sport je imao jedan poseban značaj, jednu osebujnu prepoznatljivost. Često i to s pravom, nakon svetinja Gospe i Alke, sport i sinjski sportaši su ona istinska vrijednost i prepoznatljivost, oni su simboli grada podno Kamička. O važnosti sporta u Sinju svjedoče brojna sportska društva i klubovi, njihova natjecanja i uspjesi. U tom pogledu, uistinu je lijepo listati žensko rukometno štivo, te stranice pune su ponosa, uspjeha, odličnih rukometašica, trenera, rukometnih zanesenjaka. Na tim stranicama rukometne povijesti često će se naći, i to s pravom, jedno ime, a to je Ljiljana Borozan. Komentirajući s Ljiljom tijek Europskog prvenstva i nastupe Šoštarićevih izabranica, počelo se i govoriti o njenim rukometnim počecima, malo po malo eto štiva za nedjeljnu Feratinu priču. Uz dužno poštovanje prema svima koji su sudjelovali u stvaranju rukometnog Sinja, sve to ne bi bilo moguće bez Ljilje koja pripada onom popisu sinjskih rukometnih legendi. Ipak sve je počelo u njenim rodnim Hrvacama:

‘Tu su moji korijeni u Hrvacama u Perkovića, a mater je iz Glavica. Tamo je počelo moje bavljenje sportom i to odbojkom. Naime, za one koji ne znaju, Hrvace su 70-ih godina imale odličan odbojkaški klub. U to vrijeme roditelji su gradili kuću u Sinju i polako smo se svi pripremali za prelazak u grad kad se kuća dovrši. To se i dogodilo, uz promjenu mog sportskog interesa, nije bilo više odbojke nego rukomet i rukometni gol’, počela je svoju životnu i sportsku priču Ljilja Borozan.

To je nešto što se ne zaboravlja, ta ljubav, zajedništvo, teško je to opisati priča nam Ljilja:

‘Sve počinje te povijesne 1976. godine kada se formirao klub. Bilo je tu zaista odličnih djevojaka, rukometašica, a vodili su nas pokojni Šoljan i Ante Sesardić. Igralo se na otvorenom, gdje se stiglo, nije se imalo uvjeta kao danas, ali bile su to godine koje zaborava nemaju. Treniranje, putovanja, natjecanja, sve je to stvaralo prepoznatljiv pojam o Sinju kao središtu ženskog rukometa. Kada su došle Mediteranske igre i dvorana, sve je postalo drugačije’, kazuje Lilja.

Bilo je tu velikih uspjeha od regionalnog natjecanja do prve Hrvatske lige u kojoj su sinjske rukometašice boravile u tri navrata.

‘Kada se pogleda što je sve Sinj dao u hrvatskom ženskom rukometu, ali i u europskim okvirima kroz ovih 40-ak godina, onda je to nešto posebno. Koliko reprezentativki, trenera, rukometnih djelatnika, to je priča za sebe. Ono što volim istaknuti su mlađi uzrasti i brojna osvojena nacionalna prvenstva. Kad naše igračice dođu u fazu daljnjeg studentskog školovanja, odlaze u Zagreb, Split, Koprivnicu ili druga mjesta. Međutim, uvijek se nalazila nova snaga, novi naraštaji, ovo je područje neiscrpnih talenata’, priča Ljilja koja je nakon igranja trenirala sve uzrasne kategorije Sinja.

Iako ju je životni put odvojio od rukometnog Sinja, a riječ je o devet godina provedenih u Solinu, uvijek je Sinj i njegov rukomet na prvom mjestu:

‘Bilo je to vrijeme sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća kada sam otišla u Solin. Moram kazati kako su to isto bile predivne godine u jednom pravom sportskom i ljudskom ozračju. Znalo se često i dva puta na dan putovati u Solin, od kuće. Međutim, ništa nije teško kad si zaljubljen u taj rukomet. Nakon toga uslijedio je povratak u rodni grad i klub moje mladosti. Slijedila su nova natjecanja, nove generacije i uspjesi, to je moj život’, kazuje nam Ljilja, koja je od prije nekoliko godina rukometnu adresu Sinja zamijenila onu ŽRK Cetina.

Cijela njena sportska karijera koja bilježi svojih pola stoljeća, a na poseban način vezana je i uz njenu sportsku obitelj. Svima u Sinju, kada se u kontekstu sporta spomene prezime Borozan, odmah se zna to je rukometna obitelj:

‘Lijepo je o tome pričati, ali biti i ponosan jer su se oboje moje djece bavili sportom, kao i njihova majka. Sin Jozo dugogodišnji je igrač i trener Kamička, ali sada je u drugim životnim i poslovnim vodama. Što se tiče moje Marije i ona je bila na rukometnim vratima, dogurala je nacionalne vrste. Sada kao profesor prenosi znanja mlađim uzrastima. Drago mi je da je udajom otišla također u sportsku obitelj Gaurina. Troje je djece, valja se brinuti o svemu, a k tome ‘gura’ doktorat. Kad je unučad u pitanju, moj suprug je najtraženiji za te poslove, posebno za najmlađeg Tomu‘, napominje Ljilja, govoreći o suprugu Zvonku Borozanu, istaknutom sportskom, posebno rukometnom djelatniku.

‘Stvarno je on pedantan u tim aktivnostima, u vođenju svih akata, propisa, zapisnika. To je počelo zahvaljujući jednom kompjuteru kojeg smo dobili od mojih iz Njemačke. Osim Dalmatinke i još jedne firme u Sinju, tada davno samo smo ga mi imali u kući. Tako da je sve pomno bilježeno od tada do danas’, kazuje Ljilja o suprugu Zvonku samozatajnom, nadasve pedantnom i stručnom sportskom djelatniku koji je, pored dužnosti u Klubu, dosta godina bio na istaknutim dužnostima nacionalnog rukometnog saveza.

S Ljiljom Borozan moglo bi se satima razgovarati, pričati o rukometu, putovanjima, natjecanjima i naslovima jer kada netko 46 godina provede u rukometu, taj ima što kazati. Bilo je tu raznih zanimljivih anegdota koje su sastavni dio jedne sportske karijere:

‘Možda je zanimljivo spomenut, a mnogi to nisu znali, ja sam u osmom mjesecu trudnoće branila utakmice. Bilo je to sredinom lipnja, a mjesec dan kasnije rodila sam sina Jozu. Malo sam se oporavila od poroda i u deveti mjesec počinje prvenstvo, a ja po svome na branku. Tada sam se udebljala četiri kile u trudnoći i mnogi nisu znali za to, mislili su malo je nabacila kila kao golman. Znam da mi je doktor Šimić, koji me je liječnički vodio, tada rekao: ‘Ja ti neman što reći, vidim ti radiš po svome, nadam se da neće biti problema’. Takva sam, jer rukomet je sve. Rekla bi s njim ustajem, po danu živim i s rukometom odlazim na počinak’, priča Ljilja, ali tek na upit govori o drugoj anegdoti koja se zbila, riječ je o voćki i to šipku:

‘Vidim ja da ste dobro informirani. Ma imam ispred kuće šipak koji je dobro rodio. Tila sam ga malo podrezati i uredit, ali uslijedio je pad s tri metra na beton i ode koljeno. Ono isto koje sam ozlijedila prije četiri desetljeća. Sada druge nema, šipak je krivac, moram pod nož i operaciju uskoro. Sva je sreća da nije bilo drugih ozljeda. Kada se ovo završi eto mene opet među moje cure u Cetinu. Tamo je jedno lijepo sportsko ozračje, puno djevojčica iz cijelog cetinskog kraja. Zajedno s Anom Križanac, našom istaknutom trenericom i vratarkom. Gušt je raditi s mlađim uzrastima’, priča nam Ljilja Borozan.

Malo po malo dolazi Ljilja do teme zvane nova dvorana:

‘Kažem ti, prošla sam puno toga u sportu, igrala u klubu, trenirala, bila u stožeru reprezentacije mlađih uzrasta, ali kada san preuzela brigu o novoj dvorani to je nešto posebno. Tada nisam znala za ništa, samo dvorana, dvorana i to je to. Oni u kući neka se snalaze. Znala bi po cijeli dan i dobar dio večeri provesti u dvorani. Vidjela sam da imamo sadržaje gdje se mogu stvarati novi sportski naraštaji, igrati utakmice u najboljim uvjetima. Međutim, došlo je do određenih promjena u vođenju sportskih objekata u gradu i moralo se ići drugim putem, žao mi je zbog toga. Smatrala sam da na tom mjestu mogu dati najviše, ali što je tu je. Zahvaljujem Zajednici sportskih udruga i dogradonačelniku Bobeti što ostajem u sportu grada, ali s nekim drugim obvezama’, pojašnjava na kraju svoje životne, u prvom redu sportske priče, Ljiljana Borozan.

Za kraj, morali smo i o njenoj drugoj ljubavi. Osim obitelji i rukometa tu su slastice koje odlično sprema.

‘To volim i nadam se kako ću pored svega imati malo više vremena za svoje gastronomske užitke i spremanje hrane. Sami znate, kada ste dolazili u dvoranu, u mom uredu uvijek je bilo slastica za počastiti. Bilo da se radi o korisnicima dvorane ili u ono vrijeme kada smo u dvorani organizirali cijepljenje protiv koronavirusa’, naglašava Ljilja o još jednoj svoj dragoj zanimaciji.

Na kraju opet rukomet i komentar EP, prognoze su joj bile točne, kada je istaknula teško ćemo protiv Slovenki, jesmo ih pobijedili dva puta u pripremama, ali prvenstvo, i to kod njih, je nešto novo. I bila je u pravu, poraženi smo. Bila je u pravu kao u većini vremena provedenog uz rukomet i za rukomet, bilo da se radi o Sinju, Solinu, Vranjicu, Cetini, reprezentaciji:

‘Sve u svemu, da se ponovno rodim, ništa ne bi mijenjala jer rukomet je moj život. Bilo je više lijepih nego onih manje lijepih trenutaka. Zato valja se držati one kako te dobre stvari drže sretnom, a one druge, neka budu po strani’, naglasila je sinjska rukometna legenda Ljiljana Borozan, koja i sama sada razmišlja o pisanju jedne rukometne autobiografije, jer kako kaže ima puno toga pohranjenog u kući, od fotografija, zapisnika, novinskih članaka i ostalih dokumenata.

Nema sumnje, bila bi to jedna prava rukometna poslastica na podosta ispisanih stranica jedne knjige.