Ljubici Šego pohvalnica za dijalektalnu poeziju

U okviru 70. obljetnice Hrvatskog sabora kulture Sinjanka Ljubica Šego dobila je pohvalu za dijalektalnu poeziju – sinjsku ikavicu.

Ljubica Šego rođena je u Sinju, a živi u Bregani. Diplomirala je komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svom rodnom Sinju prije dvije godine predstavila je svoju 5. zbirku poezije ‘Zlatnom krunom okrunjena’.

Ljubica Šego za svoje literarne radove dobila je niz nagrada i priznanja, a prošle subote dobila je pohvalu Hrvatskog sabora kulture za dijalektalnu poeziju – sinjsku ikavicu. Među gotovo 400 pjesama Ljubica je prošla sa svih pet pjesama koje je poslala.

‘To su pjesme U prančioku vrimena, Ćiribaka, Jamerika, Tičica i O Ferato, o rero. To je jedan žal za djetinjstvom i prvom mladošću koji su prohujali, ali u sjećanju i stihovima su ostali zabilježeni. Da se još malo pohvalim – 2012. godine osvojila sam plaketu, a to je najveće priznanje, i to upravo za našu sinjsku štokavsku ikavicu’, kazala nam je Ljubica Šego.

Čitateljima Ferate prenosimo pjesmu ‘U prančioku vrimena’…

U PRANČIOKU VRIMENA

u mistu zakloniton
suncu okrenuton
na njidrima teplin materinin
daleko od osoja
danimice
obiručke
sisu san alapljivo sisala
i sriću grabila
koda je bogon dana
i tako san resla
i ondak se o Bože mili
nevere i nevire
na me svon snagon stuštile
i više nimije do smija bilo
na krke brime priteško uprtila san
i kolkoš puta lipsala san
i misto doboga čula san dabogda
i samo digod i samo digdi
i samo dikoji pitali me
moreš li moreš
mošli
ma drugizi brez milosti bili su
bog jih pokara
i ništa više naoposun mi nije išlo
i sve je drugovačije bilo
osoj je ladni
prančiok zaminijo prvošnji
i raja više nije bilo
kose su zlatne zabilile
ka snig na vri vrce Kamišnice
priša mi je i vrimena niman prikoviše
da okokole iz osoja u prančiok se vratin
pa da nunde barenko zericu
na suncu se zimskon ugrijen
pa da ka čovik još koju uru poživin
a ondak u miru se božjen smirin
i ljucki se od svita oprostin