Markovi konaci: Život je – Park!

Park. Sinjski ukras. Svaki dan prolazim kroz njega na posao. Sređen, čist, zelen, za svaku pohvalu. Kad neko dođe sa strane kaže kako nam daje gradski šarm.

Ja ga pamtim od 1970. godine. Bio je drugačiji. Livade sa malim stablima, a iza njega duboka tama puna topola koje su cijeli grad zasipale svojim bijelim dekorom.

Tad mi je park služio za neumorne igre na baluna jer sam živio u zgradi do parka. Čim izađem iz kuće park. Imali smo klupicu za okupljanja nas iz zgrade. Neasvaltirani put kroz park, mrak, zaljubljeni parovi. Mi bi djeca igrali grupa grupu traži i pratili parove. Ljeti smo lovili bambauke ili igrali fuć-guć, ili trulave kobile. Život je bio – park.

Pamtim jedno vrijeme napravljen je Lovački dom koji je godinama zjapio prazan u parku. Mi smo ga redovno obilazili i skrivali se u njemu. Kasnije je srušen i na njegovom je mjestu napravljen hotel i dvorana. Sve skupa to čini jedan lijep kompleks u centru Sinja.

Srednja škola, park. Legne cijeli razred i onda krene pozdrav proljeću. Divno vrijeme.

Sad gotovo svako večer prošetam parkom i ponovo vidim isto. Mladi ga vole i oni ce ga pamtiti i jednog dana svoju mladost pričati o njemu. To me raduje. Ostat će svim generacijama draga uspomena. Tome i služe parkovi.

Marko Buratović
https://www.facebook.com/#!/marko.buratovic.7?fref=ts