Mihaela Jurković o rudskim mučenicima

Ruđanka Mihaela Jurković poslala nam je tekst koji je posvetila nevinim žrtvama pokolja u Rudi, koji se zbio na današnji dan 1944. godine. Tekst prenosimo u cijelosti…

‘Tisuće riječi je rečeno, ali ni jedna dovoljno velika, dovoljno jaka da opiše stanje duše kad netko spomene 28. ožujka.

Bijes. Tuga. Suze. Uvijek ide tim redom.

Neshvatljivo je to sve. Kako bismo to i mogli shvatiti kad nas šamar zaboli. Kamoli da te netko rani i ostavi da iskrvariš.

Emocije su dar i teret. To znam svakog ožujka. Sjetim se svog ‘pobre’, svog dida Mišije, uzora, anđela čuvara. Pričao je on tu priču često, samo ja sam tada bila premala da išta shvatim. Djeda više nema, ali ta priča je ostala zapisana negdje duboko u meni, istetoviran je taj datum na mojoj duši, i ne mogu ga se ne sjetiti.

Ovo je prva godišnjica da sam daleko od Rude, vodim jednu svoju bitku, ali taj datum ne zaboravljam. Riječi su moje oružje, a bura moja muza. Bura koja je tad prigušila krikove, ovih dana mi je donosila šapat mojih predaka. Šapat mog ‘pobre’ da ne zaboravim njegovu priču. I sad, kad je bura zašutila čujem te šapate.

Znam, neće svatko razumjeti ove moje osjećaje, neće svakom biti jasna moja povezanost s precima. I ja sam se ispočetka toga bojala, ali kao da sam slušajući djedovu priču dala obećanje da neću zaboraviti. Ako ja zašutim, tko će o njima pričati?

Dok ovo pišem, dopire tek svjetlo s hodnika u moju sobu. Tišina je. Ali čujem šum Rude, iako sam kilometrima daleko. Zatvorim oči. Vidim onaj djedov pogled. Vidim tog pogrbljenog starčića, bijele kose, žuljavih ruku i umornog pogleda. Vidim i njegov smješak. Pun nade. Znam, čeka nas nešto bolje. Čujem dječji smijeh i vrisku. One vrbe kraj kanala lelujaju na povjetarcu. Zeleni se sve, ptice cvrkuću, ljubičice mirišu. A tek kad rosa, ona večernja, padne, pa sve svjetluca obasjano mjesečinom. Ruda teče i nosi svoje svjetlucave kapi sve dalje i dalje…

Svaku večer usnem s istim šapatom ‘rudski mučenici, budite uz svoje rudsko dite, čuvajte me’. Kažem im i ‘hvala što ste mene izabrali za svog glasnogovornika’.

‘Pobro’, vidi tvoje mile, velika cura, a snažna i hrabra na svoje pretke. Duša s kamena. I snažna i krhka. Moje riječi, moja su molitva, moj cvijet i svijeća na grobu…’

Mihaela Jurković