Mihaela Jurković: U spomen na žrtve podkamešničkih sela

Ruđanka Mihaela Jurković poslala nam je tekst koji je posvetila nevinim žrtvama pokolja u podkamešničkim selima koji se dogodio krajem ožujka 1944. Tekst prenosimo u cijelosti.

U trenutku dok ovo pišem, bura je zaplesala svoj ples… Tango, passo doble ili tko zna koji već. Čujem dah predaka i vremena koje nezaustavljivo leti. Svojim plesom, bura me trgnula da kao i svake godine u ovo vrijeme nešto napišem.

‘Tekstovi su ti slični’, reći će neki. Priznajem, jesu. Jesu iz tog razloga što su bol i nada isti. Bol zbog krvavog gubitka, nada da ćemo se jednom sresti.

Pisati o gubitku nekoga koga zapravo i nisi znao je nešto neobjašnjivo, ali uvijek uspijem dočarati svoju bol. Možda zbog onog neizrečenog, ali zapisanog u mutnom pogledu mog djeda, kojeg nema već dvadeset godina (i još koji mjesec više).

Nada je ono što nam treba biti nit vodilja, nada da se nikad i nikom više ne ponovi isto.

Živimo u vremenu mržnje, ratova, sukoba, suza i boli. Budimo oni heroji koji ne nose puške nego ljubavlju spašavaju svijet…

Naši rudski mučenici, naši su zaštitnici. Uputimo im molitve često, ne samo kad je godišnjica.

299 ljudi, 299 cvjetova i svijeća, tisuće molitvi…

Mihaela Jurković.