Mihaela Jurković: U spomen na žrtve podkamešničkih sela

Ruđanka Mihaela Jurković poslala nam je tekst koji je posvetila nevinim žrtvama pokolja u podkamešničkim selima koji se dogodio krajem ožujka 1944. Tekst prenosimo u cijelosti.

Čekala sam šapat mojih predaka, nošen burom. Taj šapat, to sjećanje. Meni je djed u onom nepisanom, neizgovorenom, ali zapisanom u mutnom pogledu, testamentu, ostavio poštivanje, sjećanje i šapat mojih predaka. Iz godine u godinu isto kažem, iz godine u godinu ista pitanja vrte se po glavi: ‘Zašto? Što je ta šačica nedužnih seljana napravila toj razjarenoj četi đavoljih plesača, kosača smrti? Za koliko bi mještana Ruda danas bila bogatija?’ Ne, ne tražim ja kao Odrasli pitanje ‘tko je to napravio?’, nego kao Dijete, neiskvareno i naivno pitam ‘zašto su te zločeste zvijeri ubile mojih 299 predaka?’.

Netko će odmahnuti rukom, reći će ‘pa to je bilo prije 73 godine’. Slažem se s tom činjenicom. Ali dok god gledam isto Nebo, livade, brda, proplanke, čujem onaj isti šum rijeke, pijem istu vodu kao moji preci, meni ni jedna godina, sat, trenutak neće biti puno. Sjetim se svog pobre, svog dida Mišije, čije su drhtave ruke meni bile oslonac, čiji pogled sa slike vraća u vrijeme kad je bio živ i kad me tim istim pogledom gledao, pazio na moje prve korake, naučio me čitati, kad se njegov pogled mutio dok bi pričao o svojoj tužnoj priči. U tom trenu pomislim ako ništa ne napišem o precima, da ću svom pobri dati šamar.

Vjerujem da kad se rodimo, kad udahnemo prvi dah, dobijemo dio nove duše i djeliće sastavljene od otkinutih dijelova duša umrih predaka. Tako sam ja vjerojatno dobila djelić duše nekog mojih rudskih mučenika. Sve je u Vječnosti; i duša prije rođenja i poslije smrti. Sa suzom u oku, treptajem duše i pogledom u Nebo, započnimo i završimo današnji dan.

Mihaela Jurković