ZAUVIJEK OKRUNJENA
HEP x Hrvatska RGB
sponzor alke semafor

Mila Doljanin: Život mi je puno lipši uz blago, pismarice,kudilju i gargaše

Autor/ica
Objavljeno: 14 ožujka, 2021
IMG

U cetinskom kraju običaji su oduvijek imali veoma važnu ulogu u svakodnevnom životu određene zajednice, odnosno svih mjesta ovog ponosnog kraja.

Živjelo se uz običaje koji su se prenosili s generacije na generaciju, ali svaka generacija običaje je mijenjala prema svojim potrebama, navikama i društvenim prilikama. Ipak, puno su toga ovozemni životi imali potrebu mijenjati se, pa su tako običaji kao takvi i nastajali i nestajali.

Životi ljudi ovog kraja kroz protiče najbistrija europska rijeka bili su i još su prožeti svakojakim promjenama i drugačijim navikama ljudi. Moderniji su i noviji načini života, pa se tako pomalo u škancije i škrinje ostavljaju stari običaji. Tu i tamo neki ih još čuvaju, kao dio sjećanja na generacije koje su te običaje živjele. U potrazi za takvim baštinicima koji ljubomorno čuvaju svoje običaje i tradiciju otišli smo do Hrvaca, točnije do poznatog dijela zvanog Doljaninov most. Banuli smo nenajavljeno do Mile Doljanin, poznate autorice brojnih pismarica, žene koja se ne odriče kudilje, gargaša, očenaša, blaga i svojih običaja.

Nije dugo trebalo započeti razgovor o svemu i svačemu, a Mila odmah zapjeva jednu:

Ima jedna u Hrvacan dama,

U šotani ostala je sama.

Za dobrodošlicu ugodnom kapljicom i komadom posvećanice što je Mila spremi pobrinuo se njen životni suputnik, a ona započne listati stranice svoga života:

‘Ja san tu rođena i tu san se udala. Divojački san od Vukmana, a evo srića me zapala u Doljanina. Nije lako bilo u životu, ali živilo se sritno. Mili Bože, da mi je bilo izmiriti koliko sam puta iz Hrvaca na Vrdovo i nazad. Gori smo ti držali blago, imali staje, kopali, drva prikupljali. To ti je bila prava životna škola u prirodi, a to sam i jednom mom unuku govorila kakva je to škola bila na Vrdovu. Nije bilo tabla ni kompjutora’, u svom pomalo šaljivom i veselom tonu priča nam Mila.

Uvijek je bilo blaga i rada, i dok je bila cura i kad se udala.

‘Konji, krave i ostala živad. Radilo se i imalo se. Mučili smo se kako smo znali. Muž je radio i vanka, četvero dice je tu. Znalo je proći i više od dvi godine da nije dolazio kući i tada bi vidio prvi put rođenu ćer. Nekad više imanja i blaga, a i danas ne ostavljam običaj. Pa ću ti pismom kazat kako ja razmišljam: više volin pomust svoju kravu nego ići radit u tuđu državu.’

Nije trebalo raspravljati o ovoj kratkoj pjesmi, sve je kazano. Nije samo rađa – kopanje, oranje, mužnja krava, kosiri i drva ono što je Mila u životu radila i što još radi.

‘Nije bilo dana kada se ne bi pivalo, prela se kudilja, plele se suknene bičve, kličali se terluci, vezlo se. Morala si nešto raditi u rukama. I dan danas ja ti, posebno zimi, uzmen kudilju u ruke i pletem uvečer po dvi – tri ure. Nu, da ti kažen i zapiši za one koje neznaju kako se to radilo. Naj se prije vuna iščupa, ostriže se s ovce, unda se to opere i osuši i kad se osuši iđemo na čupanje vune. I unda je na gargaše metnemo i izgargašamo. Dobijemo pravu vuni i pleti. Malo ti maladih želi ovo naučii, niko neće, previše se pogospodilo. Žao mi je da običaji propadaju, barem da nauče za uspomenu.’

IMG

I dok polako po strani ostavlja kudilju, vrteno i gargaše, vadi Mila iz svoje škrinje podosta pismarica što ih njena ruka zapisa.

‘Kad dođe svetac ili neko doba kada se nema šta raditi uzmen olovku i kartu i ja ti pišem. Mislim da sam dosad više od petsto pisama napisala. Ima ih svih vela, onih o ljubavi najviše, o mojim Hrvacama, našoj katoličkoj crkvi, običajima. Sve ovo što napišem može se pivati u reri. Ovo što sam sklanjala svih ovih godina moj mi je sin Frano istipka, prepisa i napravio male knjižice, pismarice. I o njemu ti iman pismu: svakoj majci triba da je dika, koja ima sina svećenika’, zapiva Mila, ponosno spominjući svog sina fra Franu koji je sada na službi u trogirskom zaleđu u Bristivici, Paratnici i drugim mjestima toga kraja.

Pričala je Mila još puno toga, gdje je sve obišla po Hrvatskoj i Europi.

‘Bila sam ti u Vukovaru 15 puta, Zagrebu, Njemačkoj, Rimu, Rami… Prošla san ti ja svugdi. Posebno s našim KUD-om Peruća, zatim kao hodočasnica. Moram ti kazati kad smo bili u Rimu, u Vatikanu, šta mi se dogodilo. Neke koje su išle s nama meni kažu šta nisam obukla se drugačije u neku prikladnu trenerku. Tile su reći šta san u šotani blizu Pape. U meni muka kako ću in odgovorit. One sa raznih sela ka i ja. Pade mi jedna na pamet pa san in zapivala: seljanka san,s eljanka ću biti, svoje robe neću se stiditi. Nisu mi više govorile šta triba obući’, ponosno kazuje svoj rimski događaj Mila Doljanin.

IMG

Prošli smo dobru uru ugodne ćakule o svemu i svačemu, ali Mila se vraća na običaje svog života koji, evo, u zdravlju traju 74 ljeta.

Mora nam, kaže, za kraj nešto zapivati o svom selu, a mi pišemo:

Pitaju me odakle si mala

iz Hrvaca, Hrvatica prava

Oj Hrvace selo na vidiku

u tebi san odabrala diku

Dragi Bože grije mi oprosti

dok se molin ja žalosnoj Gospi.

Ispjeva o svojim Hrvacama gospođa Mila, ali i doda obavezno jednu o kome pjeva cijeli cetinski puk:

Gospe Sinjska, naša Gospe mila

uvik si nam od pomoći bila.

Na kraju ove zanimljive priče o čuvarici narodnih običaja Mili Doljanin možemo samo ustvrditi – danas su svi ovi zanati i pučki napjevi gotovo iščezli, tu i tamo možda se nađe još poneka žena da nešto oplete, ali ne od svoje domaće vune, već od industrijski obrađene pređe. Mila je jedna od rijetkih izuzetaka. Vremenom se mijenjaju ljudi i običaji, pa se mijenja lice i naličje sela i narodnih običaja. Zahvaljujući Mili i još ponekima, uspomene na običaje i dan danas su tu u selima i mjestima cetinskog kraja. Međutim, sve više dolazi do izražaja jedna od pjesama što je reraši kazuju po dernecima, i kulturnim događajima:

Rero moja i ti si pri kraju

kad te mladi pivati ne znaju

IMG
Print Friendly, PDF & Email

Na vrh