Mira Runje: S ponosom i puna srca čistim svoj grad

U rano jutro, šestog sata, dok se čuju Gospina zvona i kada većina ljudi spava, jedna vrijedna, marljiva, krhka gospođa sa svojim alatom kreće na svakodnevni posao, a to je čišćenje grada Sinja.

Valja očistiti sinjske ulice i tako dan za danom i godine prolaze, a ona kreće u bitku sa šporkicom, smećem i otpacima. I dok sa svojim alatom – metlom, lopatom i kolicima pohodi središte Sinja, uljepšavajući svoj grad,sve to radi puna ljubaznosti, susretljivosti, javljenosti i puna elana. Ovo je priča o gospođi Miri Runje, djelatnici Čistoće Cetinske krajine.

Ovu zanimljivu priču zabilježili smo ispred Doma mladih, gdje je i Feratina redakcija. Nakratko je ostavila svoj alat i uz malo nećkanja ipak počela o svom poslu kazivati:

‘Na ovom poslu u Čistoće sam ti oko šest godina. Počinjen ti u šest ujutro, kao i moje kolegice i kolege, jer svatko ima svoju rutu čišćenja. Moja ti je zona centar grada, evo i ovdje di mi razgovaramo. Nema tu puno filozofije, triba se uvatit posla i na vrime sve očistit. Bilo sunce, kiša, bura ili jugo, posa zove’, kazuje nam Mira.

Dodaje kako je na početku, kada je započela ovaj posao, bilo nekih koji su to malo čudno gledali.

‘Bilo je nekih koji su onako drugačije gledali. Nije mi jasno zašto, svaki je posa dobar i častan ako ga voliš i želiš radit. Ja se ne sramim ovoga, nego zapravo želim da Sinj bude čist i uredan, da ga vole i domaći i oni koji dođu razgledat ga. Uzalud nam sve šta imamo za pokazat ako je na svakom ćošku nečisto’, priča nam svoju priču Mira, dok naš razgovor prekidaju skoro svi prolaznici pozdravljajući vrijednu djelatnicu Čistoće Cetinske krajine.

‘Takva san ti ja. Volin s ljudima popričat, pozdraviti ih, razminit dobre savjete. Nekako se na taj način osjećam još bolje. Čistim s puna srca i ponosa svoj grad i razgovaram s njegovim ljudima. Većina ih je dobra, pozdravljaju, jednostavno na istim mistima svakodnevno susrećem te drage ljude i tako brže prođe radno vrime’, kazuje nam Mira.

Nakon što završi s čišćenjem ulica u centru Sinja, nastavlja se baviti stočarstvom.

‘Kad se završi posa u Sinju, čeka me onaj drugi kod kuće u Lučanima, bolje je reć na Točilu. S mužem držim ovce, tu su kokoši, imamo i svinje i ostalog, sve eko proizvod. Prije smo imali još više toga. Imali smo krave pa sam sirila sire, bilo je puno mlika. Triba radit, ne može se samo sidit i ispijat kavu, o svemu govorit i ništa ne radit. Tu nam je još sin koji nam uz svoje školovanje pomaže, uvik je dobro dodatno uprihodit za kuću’, kazuje nam vrijedna i svima draga Mira.

Sve to govori dok čisti kanal pun lišća koji od kružnog toka uz Đardin vodi prema spomeniku fra Pavlu Vučkoviću.

‘Ja san sritna da mogu ovo radit, ne stidin se ničega, pošteno se zaradi za kruv i to je to. Ova bura bacila je puno lišća u kanal, a ako ne očistiš padne kiša, začepi se odvodnja i nastaje još više problema. Ko oće radit ima posla, ili ovakog ili drugog, a ko neće neka mu. Ja radin svaku subotu i dvi nedilje u misecu, tako san tila. Najvažnije je da bude zdravlja, a onda će svega bit’, kazuje nam junakinja ove priče.

Iako nije znala, o njoj smo malo poslije pitali prolaznike koji žive u Sinju i svi od reda imaju samo riječi hvale za Miru Runje. Vrijedna, marljiva, društvena, simpatična i još puno toga je uistinu ona, kao i ostali vrijedni djelatnici Čistoće koji svako jutro pohode ulice i trgove svoga grada.

Ova priča o gospođi Runje je zahvala i njoj i svima njima, jer to zaista zaslužuju.