Obljetnica stradavanja civila na Kukuzovcu

Danas u 18 sati u župnoj crkvi u Košutama župnik don Darijo Čorić služiti će svetu Misu za 42 župljana strijeljana 24. rujna 1943. na Kukuzovcu. Nakon Mise svi koji žele mogu poći na mjesto stradavanja nedužnih civila iz Košuta, Turjaka i Brnaza, kod spomenika podignutog prošle godine njima u čast, te zapaliti svijeće i položiti cvijeće. Župnik don Dario Čorić pred spomenikom će izmoliti odrješenje, a gradonačelnik Trilja Ivan Šipić i predsjednica Mjesnog odbora Košute Anđela Žolo položit će cvijeće, kao i članovi obitelji stradalih.

Govor za otvarnje spomen obilježja pobijenima na Kukuzovcu 24. 09. 2013. (Autorica: Milenka Žuro)

Njihovi krvnici tada nisu znali, nisu ni sanjali da se u Košutama, Turjacima, Brnazama, život životom rađa!

U tjednu devetice sv. Mihovilu arhanđelu koju pobožni ljudi ovoga kraja svake godine, a osobito te ratne 1943.,
mole da sv. Mihovil svojim zagovorom zakrili i obrani njihove najmilije na ratištima diljem svijeta,
u tjednu užurbanog sabiranja plodova muke ratara i težaka,
u tjednu kada zori rumena kapljica što se toči za okrepu i zdravicu za Božić i Uskrs,
baš je tada zastala volovska zaprega natovarena drvima,
žuljevite ruke prestale slagati ševar na krovu, a ovce bez pastira natiskale se oko suhog pojila.

U rušilačkom vrtlogu II svjetskog rata,
42 žitelja sela Košuta, 7-ero žitelja sela Turjaka i 18-ero žitelja sela Brnaza,
bez oružja, stranačkog opredjeljenja ili političkog uvjerenja,
prisilno je ostavilo svakodnevne poslove i odvedeno u raštrkanu kolonu.
Kuda?….nisu znali. Zašto?….ni to nisu znali.
Nitko ih ništa nije pitao. Nitko objašnjavao.
Tek su ih kundacima vraćali u nijemu kolonu nad kojom se širio šapat:
Na rad! U logore! Nisu se bunili! Čemu!

Tko bi ih saslušao, razumio, opravdao…
Bi li se među njihovim uznicima našao čovjek i rekao: Ovi ljudi ovdje nikomu ne duguju ništa!
Neka idu! Zagrle svoje najmilije, pokupe ljetinu da lakše dočekaju gladnu, studenu zimu!
Ali nije. Nitko se nije učinio čovjekom. Nitko se nije javio.
A oni, u tišini posrću prašnjavim putem.

Neki tutnuli ruke u šuplje džepove, neki lome suhe grančice, neki grizu kamiše davno ugasle lule….
Ima među njima mudrih starina, zrelih muževnih glava i tek propupalih dječaka.
I svi do jednoga nijemo prebiru slike urezane u sijećanje:
U rumenom popodnevu starica s krunicom na dovratku kuće, djetešce u kolijevci na jesenskom suncu i mlada žena zgrbljena nad koritom.
I ruke. Najmilije ruke koje pamte. Uspinju se prema nebu, zaklinju, mole, pokušavaju ih uhvatiti za djelić odjeće ne bili ih zadržali, barem nakratko.
I oči. Te drage tople oči što nijemo kažu više od tisuću riječi….

Stali su. Zaustavili se na tračnicama Sinjske Rere.
Traže sinove, braću, rođake po tužnoj gomili.
Tješe se. „Dobro je. Barem smo skupa. Malo ćemo se odmoriti, pa…Bog zna…“
Začuju Zdravomariju sa zvonika Gospe Sinjske. Taj mili zvuk zvona ogrnu ih kao plaštem.
Uzdahnu duboko, zahvalno i pogledom zagrliše prostrano Sinjsko polje.
Prateći prozirnu sumaglicu nad Cetinom ugledaše zvonik sv. Mihovila u daljini, u Trilju i sv. Ante nešto bliže, u Turjacima……..
Bio je to oproštajni zagrljaj.

Dva puna dana njihova mrtva tijela hranila su ptice grabljivice, a opustjelim selima nije se smio čuti ni šapat ni jecaj.
Tek mokre ugasle oči svjedočile su o razdirućoj, neisplakanoj boli što ledenim prstima drži za grlo i ne da disati.

42. Košućanina, 7-ero Turjačana i 18-ero Brnažana ubijeno je na ovomu mjestu 24. 09. 1943. godine.
Svih ovih 70. godina imali su živi spomenik u ranjenim dušama svojih najmilijih, rođaka i prijatelja.
Svake godine na taj nesretni dan molimo za duše pokojnika i paljenjem svijeća sjećamo se svih pobijenih.
Zahvaljujući upornosti predsjednice mjesnog odbora Košuta, Inicijativnom odboru za gradnju spomenika i onima koji su pomogli u realizaciji, danas im se klanjamo na mjestu pogubljenja.

Njihovi krvnici tada nisu znali, nisu ni sanjali da se u Košutama, Turjacima, Brnazama, život životom rađa!