Nikica Čović: ‘Glavom uvijek moraš raditi’

U današnjoj emisiji ‘100 ljudi, 100 ćudi’ Hit radija imali smo zadovoljstvo ugostiti jednog iznimnog Sinjanina, čovjeka kojeg je nemoguće predstaviti jednom odrednicom. On je glazbenik, električar, radioamater, modelar, inovator… Nikica Čović.

Podrijetlo naš gost vuče iz Čaporica, a rođen je u Gradu Pod Kamičkom. Govoreći o svom djetinjstvu, Nikica kaže da se intenzivno sjeća dječačkih dana od oko svoje desete godine:

‘Puno sam bio u prirodi, privlačila me jer sam u njoj pronalazio sve što je moguće, razne predmete, gledao sam ptice, stabla. To sam povezivao s matematikom, sve proizlazi iz prirode. Tu sam dosta pokupio znanja koje sam kasnije primjenjivao u raznim stvarima.’

Ptice su bile inspiracija za prvi veliki poduhvat.

‘Bio sam uvijek fasciniran zašto ptica leti, a čovjek ne leti. Stalno sam bio na Piketu, dobro upoznao padobrane, kako se oni slažu i sklapaju. Znao sam čitavu proceduru, kako se skače, s koje visine, bio sam upoznat s aerodinamikom, meteorologijom. Volio sam učiti, nabavljao literaturu. Odlučio sam – zašto ja ne bih skočio? To me stalno vuklo.’

U kućnoj šupi je imao svoj tajni kutak, ‘posudio’ od majke Singericu na ručni pogon, sakrio je. Materijal za padobran pronašao je također u blizini:

‘Mi smo stanovali u tzv. Rajhelovom oboru, gdje je bila nekadašnja Splitska banka. To je bilo sve zatvoreno okolo sa zidovima, napravljeno je još za vrijeme Austro-Ugarske. Navečer bi se u tom dvorištu sušila roba jer nitko nije mogao ući unutra. Bilo je lancuna, špaga. Ja sam to otuđio. Skicirao sam padobran, to krojio, šio – trajalo je oko 20 dana sigurno, da bude sve fino čvrsto, da se odmah otvara, kao današnji bungee-jumping. Visina je bila drugi kat, vrh krova i zalet.’

Sve je bilo uredno napravljeno, sjeća se Nikica, osim procjene visine.

‘Ipak sam bio mlad. Mene nije zanimala toliko visina koliko sam padobran, da bude efikasan i funkcionalan. On se otvorio pri kraju, ja sam bubnio i to mi je zadnje što se sjećam. Završio sam na Firulama. Lomova na sreću nije bilo. U novinama je osvanuo članak pod naslovom ‘Neuspjeli pokušaj sinjskog Ikara’. Drugi put sam napravio padobran još veći, još sofisticiraniji, išao sam na ovu najveću zgradu, na Trgu Franje Tuđmana.’

Ipak, susjedi su osujetili njegov naum.

‘Dotrčali su s noževima, onda su mi sve pokidali, konope i ruksak… A bio bih skočio.’

Govoreći o svom angažmanu u radioamaterstvu, Nikica Čović prisjetio se poznanstva s legendarnim djelatnikom Hit radija Petrom Dadićem.

‘Dosta smo surađivali oko elektronike. Ja sam rano počeo s tim, ali stručno, od osnova, od Ohmovog zakona nadalje. Puno sam čitao, učio, ulazio bih u srž stvari da razumijem kako nešto funkcionira, ne samo površno. Napravio sam radio-stanicu, 27 MHz, od same kutije do tiskane pločice. I antenu koja je bila velika 4×4 metra. Imao sam sedam kanala, sedam kristala prijemnih, sedam predajnih. Imao sam radiofonijsku vezu s čitavom Europom. Jedini u Hrvatskoj sam uspio s 5W snage, koliko je bilo maksimalno dozvoljeno, dobiti vezu s Paramaribom, Surinam, u Sjevernoj Africi. Na toj frekvenciji to nitko u Hrvatskoj nije uspio.’

Upitan je li mu žao što se profesionalno nije ostvario u djelatnosti radija, Nikica je kazao:

‘Nije mi žao jer volim slobodu. Bio u Zagrebu u školi kao stipendist Peruće, u firmi počeo kao autoelektričar, pa me prebacilo u strojare. Ne volim okvire i norme, to mi baš ne leži. Radi toga sam i utekao iz Autoprijevoza.’

Glazbeni dani Nikice Čovića vezani su za Vokalno-instrumentalni sastav Alkar, prije toga Oblake i Galione.

‘Bila je pop grupa Alkari, dobila je instrumente od čovjeka koji je dobio na lotu u Njemačkoj – Branimira Vukovića, danas pokojnoga. On je kupio tada najbolje svjetske instrumente. Išli su u Zagreb 1972. godine. Tada je Pejo Romac svirao bubnjeve. Mene su pozvali sljedeće godine nakon što ih je Pejo napustio. Svirali smo po raznim mjestima u Dalmaciji ljetne sezone.’

Na slici slijeva nadesno: Nikša Jurinović, Dražen Žanko, Josip Matanović, Mojimir Čačija i Nikica Čović (Foto: arhiva gosta)

Na čelo grupe došao je Mojimir Čačija i tada su počeli sa skidanjem svjetskih glazbenih brojeva koji su tada bili u trendu. Tada su bili popularni plesnjaci, prisjeća se Čović:

‘Bilo je puno druženja, svirali bismo petkom, subotom i nedjeljom. Znalo se da počinje u 8 navečer, u 8 je sve bilo puno, vrata se zatvore. Prosjek je bio 800 do 1000 ljudi. Održavalo se u sportskoj dvorani Partizan, ljeti na košarkaškom igralištu. Tako smo prošli par generacija. To je bilo jako teško tada. Danas imaš na internetu sve živo, a mi smo morali slušati Radio Luksemburg, recimo Dire Straits izdaju neku pjesmu, mi je u Sinju sviramo nakon pet dana.’

Pratili su i domaće glazbene legende onoga vremena, recimo 1980. su imali doček Nove godine s Mišom Kovačem na otvorenju Hotela Alkar.

Nakon glazbenog broja po izboru našeg gosta, pjesme Ča je život vengo fantažija Olivera Dragojevića, uslijedila je rubrika Petarda, pet kratkih pitanja i pet kratkih odgovora. Između Beatlesa i Stonesa Nikica je odabrao Beatlese. Na pitanje helikopter ili zrakoplov prednost je dao zrakoplovu. Kao nekadašnjem splitskom zetu i stanovniku Grada Pod Marjanom Split mu je draži od Mostara, iako ga za Hotel Ero veže organizacija krasnog dočeka Nove godine s Draženom Žankom. Od dvojice njegovih učenika iz Gradske glazbe Max mu je ipak malo bliži od Mastelića, a na pitanju Edison ili Tesla dvojbe nije bilo s obzirom da i sam nosi nadimak Tesla.

Posebna je priča vježbanje podmlatka bubnjara u Gradskoj glazbi Sinj sredinom 90-ih.

‘Dobili smo bubnjeve iz Zagreba, iz Tuđmanove počasne garde, mjesec dana prije Alke. Bubnjali smo na Piketu, pokazao sam im kako držati palice, ubacio sam jedan ritam koji nije bio prije sviran. Svaki dan su oni šetali po muši gore-dolje. Pa bi ljudi iz Otoka prolazili i govorili ‘koji ono luđaci hodaju tamo-amo’. Jednom su zvali policiju, pa su im oni objasnili o čemu se radi. Tako smo vježbali i spremali se za Alku.’

U Gradsku glazbu Sinj je ušao 1967., a odmah dogodine izašao je s Glazbom na Alku.

‘A 1969. sam prešao u alkarske momke kao dobošar, odjeven u momačku odoru. Koliko znam, to je bilo prvi put u povijesti da sam dobošar daje ritam momcima. Zadnje sviranje mi je bilo 2012. Svake godine kad bi počela povorka ja bih se naježio.’

Nadimak ‘Tesla’ Nikica je dobio još u poduzeću Autoprijevoz.

‘Imao sam jedan pravi patent, elektroničku kutiju koja radi dijagnostiku na autobusu, kontrolira grijanje, za pet sekundi dijagnosticira gdje je kvar. Napravio sam čitav elaborat da se napravi patent. Sve je to uzeto od mene, odneseno, da bih ja saznao preko kolege vozača nakon deset godina da je patentirano u Njemačkoj.’

Nikica sada, kako kaže, živi na periferiji Sinja:

‘Gore ima dosta kisika, zraka, ptice pjevaju, zelenilo, umirovljenički dani. Supruga je uz mene, tu je i sin. Uvijek se nešto čeprka. Glavom uvijek moraš raditi, jer ako ona stane… nije dobro. Mozak troši 50 posto energije iz tijela, znači potrebno je da radi. Ja uvijek nešto radim, nešto inoviram, sklapam, uvijek se nešto nađe oko elektronike. Sjednem i za bubnjeve, naravno.’

Hoće li se ikada ponovno okupiti ekipa iz VIS-a Alkar?

‘Dobro bi to bilo, malo bi trebalo vježbat. Mi zapravo nikada nismo bili raspušteni, 2012. smo imali na bazenu u Sinju Večer studenata, bez probe smo došli, svirali smo ono što smo se sjetili, bez nota. Ja bih volio da ponovo zasviramo par numera. Ili da se napravi projekcija s našim videozapisima na videozidu, ne bi bilo loše.’

U međuvremenu Nikica rado surađuje sa sinjskim bendovima, poput M.O.R.T.-a ili skupine Countess, kao glumac u njihovim spotovima. Tako je prije mjesec dana objavljen spot ‘Send The Raven’ grupe Countess, gdje je naš gost glumio Smrt, s vrlo pozitivnim recenzijama.

Bez obzira na jezivu ulogu u spotu, 75-godišnjem Nikici Čoviću želimo još puno kreativnih godina u svim područjima njegova rada.

U emisiji je uz još jedan izvrstan portret gosta koji je pripremio kolega Ante Botić, emitiran i tonski prilog prijatelja gosta Mile Čačije Čaje.

Emisiju ‘100 ljudi, 100 ćudi’ s Nikicom Čovićem u cijelosti možete poslušati OVDJE.