Umjesto nekrologa – Ante Mandac (30.10.1944. – 05.07.2013.)

U znak sjećanja na nedavno preminuloga sugrađanina Antu Mandaca, Ferata objavljuje tekst autorice Marije Librenjak. Zahvaljujemo obitelji Mandac na fotografiji pokojnog Ante Mandaca i njegovog šure – pokojnog fra Ignacija Vugdelije.

UMJESTO NEKROLOGA        

ANTE MANDAC  (30. listopada 1944. – 5. srpnja 2013.)

„Život koji nam je dala priroda kratak je ali sjećanje na valjano upotrjebljen život vječno je…“

(Ciceron)

U predvečerje vrelog 8. srpnja u rodnim mu Brnazama ispratili smo na počinak u vječnosti  prijatelja,

a nadasve plemenitog i u svojoj jednostavnosti i skromnosti velikog čovjeka, našeg Antu…

Otišao je dobri duh našeg Grada i Krajine iznenada i tiho živeći do posljednjeg daha.

Žal za prijateljem vidjela se na svakom koraku u žalobnom špaliru , to je bio dan kada su i muške suze orosile lica… tišina rezana  pjesmom slavuja i jecaja u aleji rascvalih ruža… za prijatelja…

Srdačan i pristupačan, svojom dušom oplemenio je pravničku vještinu, na dobrobit  čovjeka, za njega nije bilo jednakijih…

Ne mogu se ne prisjetiti našeg prvog susreta ljeta Gospodnjeg 1993. na predstavi HAMLETA U MRDUŠI DONJOJ  našeg Pučkog kazališta. Zapalo me sjesti do njega, a on me neposredno pozdravi: “Mala ja tebe znam, ajd, pričuvaj mi stvari, i samozatajno ode na binu i odigra neponovljivog Šimurinu…

Posebno su mi prirasli srcu naši susreti kod mog brata u Karakašici…

Na raspravama profesionalno vođenim opuštao je pitajući, kako ste, primate li plaću… šta je s materon…?

Jedne prigode “ispripovida“ mi je događaj iz svoje sudačke prakse, kako je stranka na očevidu  potegla nož prema njemu a on će „ma vidin da si se sav zabrzda od pršuta, iškvilja si ga sam a nas nisi ni ponudio…“, u to se taj čovjek okrene, ode u kuću i pršutom počasti sve sudionike… Eto tako je naš Ante na mirne okončavao parnice…

Ne  usudim se ni pomisliti koliko će naš Ante, čovjek iz naroda, nedostajati  svojim sinovima, svojoj obitelji, prijateljima s balota, susjedima, kolegama-prijateljima, svome Momi , onima iz Đakova , s pravničkih susreta, našem kazalištu … Sudu… svojim Brnazama, Gradu i puku… i ne mogu umjesto njih iskazati žal i sjećanja već na svoj način zabilježiti trenutke radosti susreta s Antom i boli rastanka…

Kako je na obredu ispraćaja kazao svećenik: „Ante je bio dobronamjeran i on bi htio da nastavite živjeti…“

Našeg Antu naše oči neće vidjeti ali mi koji ga volimo gledat ćemo ga srcem, srcem se bolje vidi…!

Neka se odmori snom pravednika u okrilju Gospodina a nama Bog dao još dobrih ljudi.

Želim u počast voljenog Ante za oproštaj  podariti mu stihove našeg pjesnika Tina Ujevića iz pjesme Cvrkutanje srca u pokrajini sanja

„Ptice pjevaju …puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.

…

One su rekle hvalu vjetru i pjesmi ganuta lista.

Ispričale su povijest stvari u toku između zemlje i neba.

Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.

Ptice će mašta krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

…

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,

ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.

Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,

A vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

…“

Prijatelju i učitelju, Marija Librenjak

U Karakašici, 10. srpnja 2013.