O svjedočanstvu žive vjere

Povodom godišnjice smrti fra Bernardina Librenjaka, naša stalna čitateljica Marija Librenjak predložila nam je da objavimo tekst profesora Anđelka Marića, koji je objavljen 2013. godine u božićnom izdanju glasila Svetišta Gospe Sinjske ‘Gospa Sinjska’. U tekstu se opisuje procesija na blagdan Velike Gospe iz 1990. godine i spominje se franjevac fra Bernardin Librenjak.

Autor: Anđelko Marić, prof.

Događaj koji ću opisati ispričao sam nedavno fra Gabrijelu Jurišiću, koji me je potakao da ga zabilježim, jer dicta volant, scripta manent – Riječi odlete, napisano ostaje. Dogodilo se to na Blagdan Velike Gospe 1990. godine, kada je prvi put, nakon skoro pola stoljeća, dopuštena procesija sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske izvan samostanskog dvorišta.

Pusto mnoštvo slilo se toga dana sa svih strana u Sinj. Tog je dana u procesiji sujelovalo oko sto tisuća vjernika. Svečana sveta Misa održana je u dvorištu ispred zgrade Franjevačke klasične gimnazije, neposredno uz Alkarsko trkalište. Polovica zgrade već je bila vraćena franjevcima, a u drugoj polovici još djeluje Osnovna škola fra Pavla Vučkovića. Ravnateljem te škole bio je imenovan Petar Pavić, rečeni Peko. Očekujući veliko mnoštvo svijeta, dan prije slavlja, Peko i ja smo se dogovorili da ćemo svečane obrede pratiti s prozora jedne učionice na posljednjem katu zgrade.

Kada se procesija uputila iz crkve ja sam kroz Zečev prolaz pošao prema zgradi Gimnazije. Putem sam naišao na, sada već pokojnoga fra Bernardina Librenjaka, franjevca sinjskog samostana.
Fra Bernardina sam poznavao još od moje mladosti jer se on često navraćao u našu kuću u Brnazama.

Smjestili smo se u jednu učionicu da iz nje možemo najbolje pratiti što se događa.

Treba napomenuti da je nekada proslava Velike Gospe bila veoma tijesno povezana s Alkom i alkarima. Alkarske svečanosti bile su povezane s Gospom. Ali dogodilo se da je, za vrijeme vlasti koja je sebe nazivala narodnom, Alka, koja je nastala i održavala se iz zahvalnosti i u čast Gospi Sinjskoj, potpuno odvojena od Gospe. Ne samo da je Alka bila odvojena od Gospe i Crkve, nego se stalno koristila u prouvjerskoj i protunarodnoj promičbi.

Zato su nam zvučala kazivanja starijih koje smo, još kao djeca, slušali da su nekada prije rata, Gospu u procesiji nosili samo fratri i alkari. Fra Bernardin je stajao kod jednog prozora i čekao.

U mnoštvu svijeta nazire se gornji dio srebrnog okvira Majke od milosti i polako se približava i sve ga se više i bolje vidi. Pred oltarom, redari su napravili prolaz. Sada i fra Bernardin vidi; Gospu nose alkari. 

Visok i uspravan, koštunjavi i potpuno sijedi redovnik je zanijemio. Naravno, ne znamo što je tada proživljavao. Imao sam dojam, kao da se pred njim more Crljeno razdililo u razdiljenja. Ili kao da mu je, poslije duga i mukotrpna hoda po pustinji, počela odozgor padati mana nebeska.

Fra Bernardin ništa nije govorio. Kada su Gospin lik stavili na oltar, udaljio se od prozora, otišao do sredine prostrane učionice, okrenuo se u smjeru prema oltaru i kleknuo na oba koljena. Glas mu je zvučao mješavinom potresenosti, ushićenosti i zahvalnosti. Imao sam dojam da mi ostali za njega ne postojimo i da je on sam sa svojim Bogom. Mirno, dostojanstveno, očiju uprtih negdje daleko u izvanzemaljske sfere, izrekao je riječi što ih starac Šimun izreče u Hramu, kada je konačno dočekao i vlastitim rukama Dijete podigao prema nebu:

‘Nunc dimittis servum tuum, Domine, guia viderunt oculi mei salutare tuum,
A sada otpusti, Gospodine, slugu svojega, u miru, jer oči moje vidješe spasenje tvoje.’

Izgovorio je tako cijeli Hvalospjev, a potom Gloria Patri i još neke molitve.

I ostade tako nepomičan klečati preko cijele svete mise. Razglas je omogućavao da se sve dobro s oltara čuje i fra Bernardin je pobožno i pozorno sudjelovao u sv. misi.

Za vrijeme sv. Mise, Peko i ja smo jednom veoma tiho i kratko razmijenili dojmove. Fra Bernardin nas je čuo i ukorio riječima:

Kako možete razgovarati preko svete mise. Zar ne vidite da je ovo dan što nam ga učini Gospodin?

Eto to je kratki zapis o jednom redovniku i svećeniku, kojega sam dugo poznavao, ili sam mislio da ga poznajem. A pravo sam ga upoznao tek na blagdan Velike Gospe 1990. godine, kada su njezin lik alkari, nakon pola stoljeća, ponovno pronijeli ulicama Sinja grada, od starine junačkog megdana. Fra Bernardin je bio poznati tradicionalist, što uključuje i naklonost prema latinskom jeziku ,što se iz ovog teksta i vidi. Zato neka mi bude dopušteno, ovaj zapis završiti riječima istoga sadržaja, kojima je on često završavao molitve.

Reqviem aeternam dona,
Domine, servo tuo fra Bernardino!
Et lux perpetua luceta ei!
Requiescat in pace. Amen.
Pokoj vječni daruj, Gospodine, sluzi svome
Bernardinu!
I Svjetlost vječna svjetlila njemu!
Počivao u miru Božjemu! Amen.

Anđelko Marić, prof.