Otvoreno pismo nepoznatom (ne)čovjeku

Jedan naš čitatelj koji je želio ostati anoniman poslao je otvoreno pismo povodom sve češće pojave napuštanja ili pak ubijanja pasa od strane neodgovornih vlasnika. Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:

‘U susret rođendanu, u spomen na svoju preminulu majku, odlučio sam šetati od Kerepa do Sinja. Tog posljednjeg dana mjeseca studenog 1964. godine padala je hladna kiša nošena burom.

Moja pokojna majka Ana, osjetivši trudove, zaputila se pješke u sinjsko rodilište, sama. Promrzla i mokra do kože, došavši nadomak Piketa, ugledali su je ljudi iz Klarića kuća, pozvali je da se uz vatru ogrije i presvuče. Ubrzo je nastavila put Sinja. Njoj u spomen i zahvalnost, ali i tim nepoznatim ljudima, pješačim tom cestom života, misleći na svoje roditelje.

Koračam polako, uživajući u zubatom zimskom suncu, diveći se obrisima planina koje nas okružuju. Na samo par koraka, odjednom zaklonjeni visokom travom, iskočiše dva mlada psa. Spavali su. Mora da su braća, identični, samo je jedan bijele boje, a drugi žute. Iznenađeni mojim dolaskom uputiše se u sigurnost obližnjeg kukuruza, s drugu stranu kanala, te zastadoše , promatrajući me znatiželjno.

Dozivao sam te male njuškice da mi dođu, samo su me znatiželjno promatrali sa sigurne daljine. Nastavio sam put, uvjeren da su psi iz obližnjih Glavica… Na povratku prijatelj mi ponudi da me odveze do Otoka, odbio sam, neki nespokoj me obuzeo, morao sam vidjeti da li su psi otišli doma. Kako sam se bližio toj lokaciji, u meni je rastao strah i zebnja da su psi tamo.

U jednom trenutku prostruji mi misao da krenem prečicom, izbjegnem tu lokaciju i susret s istinom, no znam da nemam pravo okrenuti pogled na drugu stranu kao da me se ne tiče… Nervoza me preplavljuje, ali i neka nada da ih neću zateći, da se bezbrižno igraju na putu doma. Trenutak istine je došao. Leže na istom mjestu. Nečovjek ih je dovezao vozilom, izveo, sjeo u auto, pritisnuo gas, otišao.

Oni su vjerojatno trčali za njim, misleći da je to neka nova igra, dok ga nisu izgubili iz vida, a onda se vratili na mjesto gdje su osjećali miris svog gospodara. Kao da su na mrtvoj straži, ne miču se.

Čekaju povratak njima najdraže osobe na svijetu. Vrijeme je odmicalo, nada se nije gasila, gledali su u daljinu vjerujući da će svakog trenutka on doći. Ljubav i odanost prikovala ih je za promrzlu zemlju na kojoj su još mirisali trag najvoljenije osobe. Prevara i izdaja je ovim predivnim stvorenjima nepoznata. Oni čekaju, uporno u tišini osame. Shrvao me ovaj ponovni susret.

Slutio sam da Nečovjek neće doći. Otišao sam u trgovinu, kupio suhu hranu i ostavio im. Tu noć je puhala bura. Probudio sam se u tri sata. Kako je njima, griju li se svojim tijelima. Čekam jutro, u nadi da ih neću zateći, da sam sve krivo shvatio. Opet sa strahom, ali i nadom dolazim. Leže zaklonjeni iza jedne bale sijena, jedan pored drugoga. Bijeli pokušava jesti klip suhog kukuruza, glad ih mori.

Gledam ih i srce mi se slama. Primijetili su me, ustaju i odlaze dalje od mene. Odjednom se žuti okrene i počne lajati. Nije to bio prijeteći lavež, već neki blagi, umorni kao da me pitao me tko sam i što želim. Tepam im, dozivam nježno, želim im se primaći, odlaze…

Odjurio sam po veće količine hrane. Da te bar znam nepoznati nečovječe, došao bih te moliti da ih pomiluješ, da ih vratiš doma. Dao bih i novac ako bi zatražio, na sve bih pristao samo da im poštediš živote. Oni će svoju bezuvjetnu ljubav prema tebi platiti životom. Znam da pomilovanja nema, jer bešćutnost ne zna za milosrđe. Vi nečovječe osudiste ova dva nevina stvorenja na smrt i to ne na dostojanstvenu i kratku smrt, već na posebno okrutan način smrti.

Oni umiru u agoniji gladi i studeni, što predstavlja strašan oblik torture i sadizma. Dva nevina stvorenja, umiru u samoći vjetrometine usred ničega.

Imamo li mi ljudi pravo na sreću ako je uskraćujemo drugim stvorenjima? Apsolutno ne!
Imamo li pravo na neznanje, u dvadesetprvom stoljeću kada nas od informacija dijeli samo jedan klik na računalu?
Spavaš li mirno nepoznati nečovječe???

Da li je stanje tvoje svijesti uskraćeno za spoznaju o neponovljivosti i povezanosti svih oblika života na ovom predivnom planetu. Zamisli samo kad bi oko nas vladao svijet apsolutne, svemirske tišine. Život bi nam bio nepodnošljiv, poludjeli bismo. Svaki lavež psa, cvrkut ptica, kukurijekanje pijevaca je dar, jedinstven otisak, dar simbioze života. Vi surovi nečovječe u svojom bešćutnosti i sebičnosti gasite upravo dva nevina života.

Prošla je još jedna besana noć. Nedjelja, u sedam sati ujutro odlazim u polje, nosim posljednju hranu, za dva sata napuštam Sinj. Sunce se prvim zrakama stidljivo probija kroz jutarnju maglu, a slana je poput snijega zabijelila krajobraz.

U daljini pucaju lovci, koračam mokrim tenisicama kroz nepokošenu travu. Znam koliko pucnjava izbezumljuje pse. Nema ih, nisu pojeli hranu koju sam im sinoć ostavio. U stisci sam s vremenom, trčim u nadi da ću ih sresti i ostaviti hranu bliže novoj lokaciji. Nema ih, zovem sve jače, dozivam… samo tišina… Ostavljam hranu u nadi da će netko drugi nastaviti….Tuga mi obuzima srce, sjetne misli naviru, znam – neću ih nikada više vidjeti žive. Prazan i potišten vraćam se doma.

Kad se opet vratim u zavičaj, oni će biti mrtvi. Agonija će završiti. Smrt je došla kao sam dar s neba. Odanost, ljubav i vjera u čovjeka nadjačali su i nagon za samoodržanje, ostali su u polju smrti umjesto da su krenuli prema naseljenom mjestu – mjestu nade…

Do zadnjeg dana su vjerovali da ćeš ti nečovječe doći. I kad im je glad pomutila razum, i kad su onemoćali i zalegli od gladi, oni su čekali. Ljubav prema tebi su platili životom. Bila su to dva brata, puna života, sretni dok trče, igraju se, istražuju svijet oko sebe. Tako nevina, zanesena, zaigrana, topla, odana, puna ljubavi za ljude… Onda si ti preuzeo ulogu Boga i usmrtio ih.

Nitko ih se neće sjećati, otišli su bezimeni, osamljeni, obespravljeni, napaćeni i izmučeni! Umoreni glađu i studeni !!!

Nadam se da su u toj neizrecivoj agoniji smrti njihove posljednje misli, kao u nekom snu, bile lijepe. Da su prije nego su zauvijek usnuli od patnje i gladi mislili na lov s tobom. Vidjeli su da se spremaš u lov.

Od uzbuđenja su veselo poskakivali i lajali od sreće što će cijeli dan biti samo s tobom, trčati nepreglednim prostranstvima dok iznad njih lete prepelice, fazani, vrapci i ostala nebeska stvorena u toj neponovljivoj igri života…

Pitam se koji je prvi umro i je li ovaj drugi bio svjestan svog skorog kraja. Jesu li skončali dodirujući se svojim promrzlim šapicama… Pitaš li se to i ti nečovječe?? Hoće li te djeca pitati gdje su nestali njihovi prijatelji. Hoće li ikada saznati istinu. O nasilno ugašenim životima? Njihova smrt je indikator našeg općeg moralnog posrnuća i kao društva i pojedinaca!

U našoj sredini psi se drže u krajnje nehumanim uvjetima. Debeli željezni lanci oko vrata ili boksovi od žice i betona su njihova sumorna svakodnevica. Vlasnici drže da ih moraju hraniti, i tu najčešće završava njihova svijest oko brige za psa.

Pojedinci čak iz obijesti i ubijaju pse. Život psa najčešće vrijedi koliko i par šteka cigareta. Kad sam jednom vlasniku predložio da psa umjesto željeznim lancem veže konopom za brodove, rezolutno je odbio. Još mi je važno naglasio da ja nisam pri pameti kad ga gnjavim takvim glupostima. Nema empatije ni u tragovima!!

Mladi bračni par drži psa u kavezu 3×2. S tim psom sam se zbližio. Donosio mu hranu, vodu, kupao ga kad su vrućine bile nesnosne. Zbližili smo se. Kad bi mu prilazio cvilio bi od sreće.

Onda sam vlasniku ukazao da je nehumano držati psa u kolovozu na plus 40 stupnjeva bez vode, dok mu je supruga doma i ne pada joj na pamet donijeti psu vodu. Zabranili su mi je prilazak psu.

Svjedočio sam kako je zubima kidala čeličnu žicu u pokušaju da iziđe iz kaveza. Slika njenih krvavih usta dok grize čelik, proganja me i danas. Ona leži u vlastitom izmetu, sama, nitko ne čisti niti prilazi. Hranu joj izbace preko visoke žičane ograde. Iako ta pasmina mora dnevno šetati bar sat vremena, ovi neljudi izvedu je iz boksa svega par puta godišnje. Ta kujica je u teškoj depresiji.

Ne laje, nema radosti u njoj, a sve manje i života. Njoj je uskraćena ljubav, ona nikada nije usrećena dugom šetnjom, a kamoli novom igračkom. Nevina je osuđena na doživotni zatvor i patnju! Kad je ugledam s ceste, gledam u pod, stidim se njenog pogleda. Nisam za nju učinio dovoljno.

Nisam ustrajao u borbi za njen dostojanstven život! Da paradoks bude veći, ovo dvoje bešćutnih ljudi redovito idu nedjeljom na misu. Kakvi podli licemjeri. Shvaćaju li ti neljudi da njihova bešćutnost ne predstavlja ništa drugo nego samu negaciju Boga u kojeg oni kao vjeruju…

Postajemo li mi dehumanizirano društvo gdje nasilje postaje stil života, divimo li se ljudima koji čine zlo, postajemo li ravnodušni na nepravdu, patnju drugih. Mislimo li da ćemo šutnjom i okretanjem glave na drugu stranu izbjeći odgovornost za nečinjenje i biti sretniji? Da li naš sustav vrijednosti i dalje počiva na etici i moralu ili ih zamjenjuju primitivizam i sebičnost?!

Zato poštovani Čovječe, ako želiš nabaviti psa, informiraj se kod onih koji drže pse s poštovanjem i ljubavlju, kolike su obveze za odgovorno vlasništvo. Humanijeg i pravednijeg svijeta nema bez ultimativnog poštovanja prirode i njenih zakonitosti.

Psi su beskrajno inteligentna, topla, odana i vesela bića. Ljubav za vlasnika i čežnja za životom u pokretu dva su ima ultimativna imperativa u životu. Ako se dogodi da iz nekog razloga više ne možeš brinuti o psu, ne ubijaj i ne ostavljaj psa na nepoznatom području. Uzmi telefon i nazovi Udruge za zbrinjavanje pasa. Budi, odgovoran, budi human – budi čovjek!!!

Moja obitelj je šesteročlana. Supruga, troje djece, pas i ja. Ne pravim razliku. Kad bi mom psu trebao bubreg da bi živio, ni trena se ne bih dvoumio. Fali mi riječi za opisati sreću kada polako tonem u san osjećajući toplinu tijela svog dragog bića koji noću spava na mom krevetu.

On je moj brat, prijatelj i drug. Nitko mi tu sreću ne može nadomjestiti. Dijelimo zajedničke trenutke u beskraju vremena. Svaki dan se pitam čime mu mogu usrećiti, učiniti mu vrijeme ispunjenim i zanimljivim.

On mi je najvjerniji drug i prijatelj. Kolika je sreća i užitak gledati ga kako se raduje kad zna da ga vodimo na trčanje u prirodu, kad mu dajemo poslastice ili kupimo novu igračku. Za svaku mrvicu iskazane ljubavi on uzvraća stostruko više, onom pravom, iskonskom ljubavi. Usrećuje nam života.

Zato volite i pazite na svoje pse, omogućite im sretan i ispunjen život. Kretanje i sloboda su im kao dar s neba. Omogućite im to!!!!

Na kraju, pozivam lokalne vlasti da nalože čipiranje pasa, kako bismo uveli reda i stali na kraj neljudima i njihovoj brutalnosti!!

I NE ZABORAVITE :
NE ČINI DRUGOME ŠTO NE BI ŽELIO DA TEBI DRUGI ČINI (PA NI PSU)!!!’