Pedeset godina misništva fra Stanka Duje Mijića

U subotu, 5.rujna 2015. godine, fra Stanko Duje Mijić proslavio je 50. obljetnicu misništva u crkvi sv. Leopolda u Karakašici. 

Mladu misu je prije 50 godina na isti dan rekao u Crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske. Stanko Duje Mijić rođen je 1. siječnja 1940. godine u Karakašici kao treće dijete Jerka i Kate (Kaje) Mijić, rođene Runje, baš na blagdan sv. Marije Bogorodice. Prigodom krštenja roditelji mu nadjenuše ime Dujo. Od njih šestero braće i jedne sestre još su uz slavljenika živi brat mu Ante i sestra Ana.

Kao svećenik i redovnik, franjevac konventualac, obavljao je različite službe: župnika, gvardijana, odgojitelja. Poznat je voditelj pučkih misija, dugogodišnji suradnik Veritasa, propovjednik i voditelj duhovnih vježbi. Kao plod njegovog bogatog pastoralnog i propovjedničkog rada nastale su knjige: Istinom do čovjeka – Kristoterapija, Hrvatska do pakla i natrag, Exempla trahunt – Primjeri privlače, Žena – Božja čestica, Čudo Božje zvano čovjek, Čovjek do pakla i natrag, Otkriće života poslije života, Sotonska gripa, Poezija koja se ne pjeva, Duhovne vježbe, Što primiste…dajte!…

Službovao je i u Splitu te u crkvi svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu kao kapelan vjeroučitelj, a sada je na službi u Samostanu u Visu, kao redovnički član samostana.

Ove lijepe kasno ljetnje subote u crkvi u Karakašici okupilo se mnoštvo vjernika, a ponajviše bliže i daljnje rodbine fra Stanka Duje. Misno slavlje je predvodio bez koncelebracije drugih svećenika, kako u propovjedi reče, da bi u rodnom kraju bio prisniji s onima koji su se susreli u njegovu čast. U slavljeničkoj propovijedi istaknuo je između ostalog ,’Što je čovjek bez Boga i bližnjega, a što je Bog bez čovjeka’. Nema nam druge već pouzdati se u Božju providnost, a nikako u oholost i taštinu. Urezale su mi se u pamćenje ove riječi slavljenika: ‘Ne bojte se laži, ona se ne može obistiniti. Taština nam je prepreka sresti se s bližnjim i pomoći, zato je zatomimo i svaki dan i u svakoj prigodi pristupimo potrebitom, starom i nemoćnom.’

Prisno nam je iskazao svoju ljubav za rodni kraj, njegove žitelje, moleći za sve umrle, a nama na ovozemnom putu je dao nadu i ufanje da se Križ mora podnositi kako bi se raslo u vjeri. Prisjetivši se svojih roditelja koji bi posijali, posadili i pobranali te zavapili: ‘Bože, sad u tvoje ruke…’, dao nam je savjet da što manje brinemo za sutra te da se uzdamo u Boga, ponizno moleći Gospodina, Gospu Sinjsku i sv. Leopolda da nam daju snage, vjere te duhovno i tjelesno blagostanje.

Slavljenički obred s našeg kora, uveličala je članica VIS-a Dominik, Tina Roščić izvedbom pjesama ‘Vidim te’, ‘Ave Maria’ i ‘Gospe ribara i težak’.

Slavlje se nastavilo u njegovom rodnom zaseoku Mijići u Karakašici.

Bog poživio našeg slavljenika, a Duh Sveti ga nadahnuo u ustrajanju i služenju Bogu i bližnjemu.

Na koncu dodajem recitaciju s mlade mise slavljenika koju je izgovorio njegov tada petogodišnji sinovac Nediljko:

‘Striko dragi, striko mili,
čuvao te dragi Bog,
ti mu budi vjerna sluga,
to je želja srca mog.‘

U Karakašici,5.rujna 2015.

Tekst:Marija Librenjak
Foto:Joko Runje