Pola sata povijesti i aktualnog trenutka s don Josipom Dukićem

Jutros je na tvrđavi Grad služena Sveta misa uoči 309. Alke, koju je predslavio don Josip Dukić, izv. prof. dr. sc. pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Tom prigodom don Josip je održao i tzv. ‘Sat povijesti’, evocirajući sjećanja na slavnu obranu slobode iz kolovoza 1715. godine.

U okruženju Alkarskih dvora ukazala se vašem reporteru prigoda za ugodnu besidu s don Josipom, koji je uvodno zahvalio gvardijanu fra Marinku Vukmanu na pozivu da započne dan Alke sa Svetom misom, na kojoj je uz vjerni puk sudjelovalo vodstvo VAD-a, alkari i alkarski momci.

Ono što se dogodilo na Gradu 1715. godine postalo je temelj našeg identiteta, kazao nam je don Josip i prisjetio se rečenice iz dnevnika zapovjednika tvrđave Zorzija Balbija:

‘Ona glasi otprilike ovako: Na dan kad su se Turci povukli, mi smo ispred Svete slike, koju smo donijeli iz Velike crkve (misli se na samostansku crkvu koja je tada dovršena), zahvalili Gospi za čudotvornu pomoć. Mislim da ta rečenica najbolje odražava tadašnje stanje, teškoće u kojima su se branitelji nalazili, a na kraju sami ishod je pobjeda.’

Sedamsto branitelja naspram nekoliko tisuća Turaka, koji su se nakon osam dana izravne opsade povukli, kaže don Josip, a nakon toga počinje relativno mirnije razdoblje naše višestoljetne povijesti.

‘Ta 1715. godina je ključna, najprisutnija u svijesti našeg naroda, ona se ispreplela sa zahvalom Gospi, a Alka je postala svojina i Sinjana i Cetinjana, a Bogu hvala postala je i svjetska nematerijalna baština. Samo narod koji se zna sjećati, koji zna zahvaljivati, ima svoju budućnost i ima garanciju da mu neće netko krivotvoriti tu povijest.’

Od bitke 1715. do danas bilo je puno ratova, poraza i pobjeda, a svima onima koji su u sebi imali motiv, poticaj da brane svoj prag, bez obzira u kojim asocijacijama i državama, trebamo ostati trajno zahvalni, kaže don Josip.

‘Ako su imali pred očima domovinu Hrvatsku, ne smijemo im zaboraviti zahvaljivati. Posebno bih se osvrnuo na posljednji rat, u kojem smo nakon četiri i više godina okupirane zemlje od srpskog agresora došli do situacije da je naša Domovina samostalna, dio europskih asocijacija. Postali smo u okvirima svojih mogućnosti faktor koji kroji i određenu politiku. A najvažnije je da imamo Domovinu u kojoj smo mi najodgovorniji što od nje napraviti i na koji način je usmjeravati.’

Na pitanje da objasni kako se Alka u jednom dijelu svoje povijesti odmakla od svog izvora, zahvale za Gospinu pomoć, don Josip je odgovorio:

‘Alka kao manifestacija ima svoje korijene u srednjem vijeku, to je nama svima jasno, ali je Alka u svom kontinuitetu imala razne transformacije, prolazila kroz razne sustave i uspjela ih je preživjeti. Usmjerili ste misao prema jednom razdoblju, ono je drugačije od svih ostalih. SFRJ, asocijacija kojom je upravljala Komunistička partija, napravila je najveću agresiju na memoriju ovog naroda. Od 1944. do 1990. napravili su nešto što nitko nije napravio, a to je agresija na našu povijest.’

Komunističko razdoblje, koje se kasnije preoblikovalo u socijalističko, dalo je određeni neupitan doprinos u razvoju Alke, što treba vrednovati i dati tomu važnost, priznaje Dukić, ali taj sustav je napravio pravu agresiju na našu povijesnu memoriju. pokušavši razdvojiti ono što je od početka nerazdvojivo.

‘Crkva i Venecija koji upravljaju ovim područjem u ono doba gledali su u svakom događaju Božju pomoć. Dodajte tomu svećenike, posebno franjevce, don Ivana Filipovića Grčića, koji su u svakom trenutku gledali tu Božju ruku, koja ih vodi, koja im pomaže. I dolazimo u situaciju da vam netko od 1945. godine, jer je to bezbožna ideologija – koja ima pravo biti bezbožna, ali nema pravo dirati u nešto što je povijest i što je povijesno neraskidivo – pokušava prekinuti nešto što se već dogodilo. Tu dolazimo do jedne šizofrene situacije. Do dana današnjega mi se nismo oporavili od tih šokova. ‘

Alka je takav fenomen da se na njoj lome i politička koplja, a u posljednje vrijeme čuju se formulacije o povratku Alke narodu, objašnjavajući to obvezama preuzetima pri uvrštavanju Alke na popis UNESCO-ove nematerijane baštine, pa me zanimalo kako don Josip Dukić razmišlja da je u tom kontekstu potrebno napraviti:

‘Alka je kao nijedna manifestacija vezana uz politiku. Čak bih rekao da je politika više vezana uz Alku nego Alka uz politiku. Ovo što slušamo o povratku Alke narodu ne bih puno komentirao, to mi je čak i neozbiljno. U današnjem civilnom društvu u kojem se zna kako udruge funkcioniraju, u kojem se zna kako funkcionira društveno uređenje, mislim da je to jedna populistička fraza kojoj ne dajem nikakvu posebnu važnost. Ako postoji udruga koja se bavi Sinjskom alkom, Viteško alkarsko društvo, koja ima svoj Statut, odgovara financijski i stručno i na različite načine institucijama, nesuvislo je zabavljati narod s takvim idejama.’

Alka ide dalje, ima svoj način na koji se upravlja, Alka će živjeti i nadživjeti i ovaj sustav, kaže don Josip.

‘Mislim da je Alka od 1990. naovamo ipak u određenom smislu odmaknuta od jedne političke opcije. U Alki političari naravno vide svoje prilike, na dan Alke vidimo i političku situaciju u Hrvatskoj, tko je pozicija, tko je opozicija, tu se pokazuju njihovi apetiti da se tu pokažu, to je dio dekora Alke, ne trebamo se puno šokirati s time. Mislim da smo s ovakvim načinom upravljanja, gdje mora biti sve transparentno, gdje se postavlja Alka kao opće dobro, da to nije privatna institucija, s ovim Alkarskim dvorima koji su postali kula kulture i društvenih događanja, da smo napravili veliki iskorak na ono što su prethodnici stekli svatko na svoj način. Mislim je ovo jedan lijepi kontinuitet i da će svatko priznati da su u Republici Hrvatskoj ipak napravljeni najveći iskoraci i najkvalitetniji projekti kada je u pritanju Sinjska alka.’