Pošćer Dama i njegov Ducati

Na našim prometnicama iz dana u dan sve je više različitih marki automobila, u još više različitih boja. Prije nego zakoračimo u sinjsku priču o neobičnom prometalu prisjetimo se kako je razvoj današnjih automobila počeo 1886. godine u Njemačkoj. Prvi automobil konstruirao je i napravio Karl Benz 3. srpnja te godine. Od tada pa do današnjih dana razvila se velika automobilska industrija u cijelom svijetu.

Uz marku automobila za mnoge bitna je i njegova boja. Godine i spol definitivno imaju utjecaj na odabir boje naših limenih ljubimaca. Ovo je priča o jednom zanimljivom vozilu, i to žute boje, koje se već godinu dana može vidjeti na sinjskim ulicama. Često se kaže: ako vozite žuti auto, vjerojatno ste malo luckasti, zabavni i nasmiješeni od jutra do sutra. Naime, žuta boja predstavlja veselje i pozitivan stav. Upravo ova boja i marka automobila stvarno priliče vozaču malog poštanskog automobila, a riječ je o poznatom sinjskom poštaru Damiru Katiću – Dami. Ovaj rođeni Otočanin s glavičkom adresom, ranim jutarnjim satima sa svojim prometalom nakrcanim poštanskim pošiljkama vrlo brzo i neometano sinjskim ulicama prometuje dijeleći pristiglu poštu sugrađanima. Bilo je puno prigoda uhvatiti ga za malu ćakulu o njegovom Ducatiju, ali vrijeme je zapalo baš danas dok je po običaju, kako on to zna, brzo i uvijek dobrog raspoloženja dijelio poštu po poštanskim sandučićima na Bazani:

‘Ko ovo more platit – malo, a udobno vozilo. Ovo je inače Ducati Energia SpA električno vozilo. Ono je namijenjeno za dvi osobe i posebno dizajnirano za okretnost u uskim prostorima i najbolje odgovara nama poštarima, ali malo elegantnijima, ne s puno kila. Inače, postiže brzinu oko 50 km/h i jedino je ovako vozilo u našoj sinjskoj pošti’.

Tako kazuje o svom ljubimcu popularni pošćer Dama, pojašnjavajući zašto on najranije i brzo raznosa poštu:

‘Prijatelju moj, ne čekan ti puno. Ukoliko mogu nešto pripremit na kraju radnog dana za iduće jutro, to pripremim da je lakše. Volin ti ja rano doć na posao i što prije to razvrstat i krenuti u rađu, a onda se i ranije završi. Međutim, svi mi poštari imamo svoje načine podjele pošte, i najbitnije stigne na odredište u predviđenom roku. Moja ti je ruta uglavnom od pošte pa Splitskom, oko pazara, malo u Brnazama, pa me put nosi na Bazanu, potom do Trga Gojka Šuška i ul. Miljenka Buljana i nazad u bazu. Ima i dana kada možda nekoga treba zaminiti na drugoj lokaciji’.

Dama dodaje kako je ovo njegovo malo prometalo idealno za različite vremenske uvjete:

‘Ma brate stvoreno za sve. Ako je kiša neću se skvasit, kada puše dobro štiti, a u litno i sparno vrime otvore se njegove ponistre i eto ka Bog. Motorini poštanski jesu dobri, posebno liti i u proliće, ali kada te uvati kiša ili hladnoća ko će te zaštitit, neće dragi Bog. Ovo je odlično i virujen kako će još ovakvih auta na struju doć u našu poštu’.

Tako prepričava svoje poštarske zgode Damir Katić. Mogao bi ovaj 46-godišnji pošćer puno toga prepričati iz rada i života poštara. Jer puno je tih zanimljivih događaja koji ih prate u vrijeme njihova posla.

‘E moj pretelju. Na šta san se sve zna namirit, to se ne može opisat. Moga bi romane sastavit, ali više je ti lipi nego ružni stvari. Ma zavolio san ovi svit, a virujen da oni nemaju problema kada san ja u pitanju’.

Međutim, kako se bliži zimsko vrijeme, kaže da često promišlja nešto što je stoljetna tradicija u njegovom rodnom kraju:

‘Znan ja da je vama poznato da su najbolje mačkare u cetinskom kraju one naše Stranjske iz Otoka. Cilu godinu se mi na neki način pripremamo za to. Posebno sada kada dođu zime, onda smo u punom zamahu. Skontaju se zafrkancije, ko će šta bit u mačkaran, koga ćemo za krnju i to je glavno. Sve se to radi pod prismotrom našeg vodstva na čelu s našim vođom, mi ga zovemo komandirom. Ne ić u mačkare može te spriječit samo neki teški slučaj, bolest, smrt bližnjeg, ali za mačkare se živi’.

Dama Katić je u svojoj mačkarskoj karijeri odglumio mnoge znane Otočane, političare ili druge osobe iz javnog života.

Damir je šaljiva, vesela i simpatična osoba koja neovisno o temi razgovora uvijek se vrati na temu mačkara:

‘Ma u muci smo ti sada. Mi smo ti za prošli Božić imali onu veliku zvizdu repaticu iznad našeg zaseoka i vidio je cili cetinski kraj. Sada nam traže za postavljanje da imamo  građevinsku i lokacijsku dozvolu, pa ne radimo zgradu na Pujankama ili dio Pelješkog mosta. Ma riješit će to naš komandir, bit će to opet postavljeno. Ako ne, dignit ćemo ovo na višu razinu, do Sabora i dalje’.

Poštar Dama jedva čeka petak popodne i onda pravac Strana u Otoku, druženje sa svojima, a tema i dogodovština neće nedostajati.

I tako smo završili razgovor s popularnim pošćerom Damom jer odjurio je on sa svojim žutim prometalom na struju dalje dijeliti poštu pa se mora javiti šefovima u bazu u Glavičku. Kako njima, mora i svojoj gazdarici, životnoj suputnici. Međutim, ostalo je nejasno treba li im stvarno građevinska i lokacijska dozvola za podizanje Zvijezde repatice ili ne, je li to još jedna Damina šala ili nije… Sve ćemo vidjeti za božićne dane, a do tada eto njega sa žutim Ducatijem s računima, bankovnim izvodima, pismima. Uvijek veseo, zanimljiv, s prikladnim doskočicama – pošćer Dama.