Predstavljena knjiga ‘Selo – Povijest i rodoslovlje plemena Miloš i Mandac’

U najsvečanijim danima Sinjskog kraja, a to su ‘Dani Alke i Velike Gospe’ jedan događaj bilježio je povijest jednog kraja, jednih plemena.

Okupili se tako Miloši i Mandaci iz Brnaza od kojih su mnogi doputovali iz daleka svijeta, kako bi zajedničkim druženjem proslavili ovaj više nego impresivan, mogli bismo slobodno reći događaj u čijem je središtu njihova krštenica.

Povod okupljanju je knjiga Mirka Miloša ‘Selo – Povijest i rodoslovlje plemena Miloš i Mandac’ koji na najbolji način kazuje kako i koliko nostalgija pritišće ne samo autora, profesora u mirovini sa zadarskom adresom, već na stotine osoba koje nose ta prezimena.

Svi oni koji su u davna vrimena, ali i sada put njiva i livada odlazili u Sinjsko polje prolazili su kroz ovaj dio Brnaza, kroz Mandace i Miloše. Kao i u mnogim mjestima u ranijim vremenima, tako i kod njih bilo je puno života, ili kako kažu znalo se što i kada netko nešto kuva, a danas je toga sve manje.

Rijetko tko zna tko stoji u kući dvjesto metara dalje. Polako se i ovaj dio Brnaza raselio, otišli su za novim životima ‘Selo – Povijest i rodoslovlje plemena Miloš i Mandac’ u Zagrebu, Splitu, Zadru, Njemačkoj, Belgiji, Americi, Kanadi i Australiji, a mnogi su svoje nove kuće sagradili uz cestu što vodi od Sinja do Trilja ili u samo sjedište cetinskog kraja u Sinj.

Nekada je u ovom dijelu Brnaza odakle puca pogled na polje, Turjake, Kukuzovac, u daljini u Triljski kraj živilo oko 400 Mandaca i 200 Miloša, a danas u tom zaseoku živi tek kojih 20-ak osoba. Ostali potomci su u Zagrebu, Splitu, Zadru, Njemačkoj, Belgiji, Americi, Kanadi i Australiji. Kako bi sačuvao povijest ovih prezimena, barem kroz knjige i libre truda je dao Mirko Miloš.

Rodno ognjište napustio je 1966. godine kada je, poslije završene gimnazije u Sinju, otišao na studij u Zadar. Čim je završio fakultet zaposlio se u gradu sv. Donata, uskoro oženio, dobio djecu, sagradio kuću i u Brnaze dolazio sve rjeđe. Sada kada mu do 80-te godine života nedostaju tri polako razmišlja o trajnom povratku u rodni kraj.

Ovu knjigu Mirko Miloš je pripremao punih 10 godina, a motiva nije nedostajalo:

‘U prvom redu želio sam doznati tko smo, što smo, odakle smo i kada došli. U tome mi je puno pomoglo traženje u zadarskom arhivu. Kada se sve pregledalo nepobitna je činjenica kako su Mandaci došli s juga duvanjskog polja iz Brišnika ,a Miloši iz sela što stoji na cesti Posušje široki Brijeg odnosno iz Kočerina. Veseli me kao čovjeka, brnažanca što je ova moja knjiga bila povod okupljanja.’

Na predstavljanju knjige, za koju je rečeno da je tiskana u 200 primjeraka i da je po jedan primjerak podijeljen svakoj obitelji, na nogometnom igralištu na Meljači okupilo se stotinjak osoba.

Knjigu su predstavili Mihaela Miloš, Ante Antić Mandac i autor. Prigodni glazbeni program izveli su Nada Miloš Prišćan na violini, Magdalena Botica na flauti, članovi Udruge za očuvanje kulturne baštine Sinja i cetinskog kraja i Duo Thunder.

Zanimljivo je bilo prije fešte na igralištu u njihovim zaseocima i kod starih kuća. Uz poznato njihovo okupljalište na kako kažu na ‘trgu’ Barbićeve bunkere, koji je, dok se u selu živjelo, bilo mjesto svakodnevnog okupljanja, zasađena je sadnica murve, muške koja ne daje plodove i ne prlja, ali ljeti osigurava izvanredni hlad.

Čast da zasade ovu murvu imali su najmlađi i najstariji Mandaci. Ostat će zapisano u njihovim knjigama kako su to učinili, jednoipolgodišnji Toma i 89-godišnja Luca.