Prerani odlazak omiljene liječnice dr. Sanje Ajduković Jerkan

Postoje ljudi koji svojim profesionalnim pozivom i plemenitošću tiho, ali snažno oblikuju živote stotina ljudi. Jedna od njih je dr. Sanja Ajduković Jerkan, cijenjena stomatologinja koja je s puno ljubavi brinula o svakom svom pacijentu, a među svojim prijateljima širila dobrotu i osmijeh. Svojim preranim odlaskom dr. Ajduković Jerkan ostavila je golemu prazninu. Članovi udruge Sinjski Ferali od svoje drage članice oprostili su se na svojoj Facebook stranici dirljivim tekstom koji je napisala Anita Bota.

‘Ove tihe ljetne noći, dok je sve oko nas počivalo u snu, naša je Sanja tiho sklopila oči i krenula svojim posljednjim putem, prema poljanama nebeskim, tamo gdje duše pronalaze svoj mir.🤍

Tužna srca opraštamo se od naše članice, naše prijateljice, dr. Sanje Ajduković Jerkan. Žene koja je voljela ljude, svoju obitelj i svoj Sinj.

Bila je tiha, smirena i blaga, a istodobno tako jaka. U toj nježnosti bilo je nešto posebno – mir i sigurnost koju je prenosila na druge. Imala je onu posebnu sposobnost biti uz čovjeka – saslušati ga, razumjeti i pružiti mu toplinu kada je bila potrebna.

Svojim osmijehom, strpljenjem i dobrotom znala je uljepšati dan. Bila je omiljena među svojim pacijentima, obitelji, prijateljima i svima koji su je poznavali.

U njezinoj prisutnosti bilo je neke posebne topline. Tiha i nenametljiva, a opet tako bliska, ostavljala je trag koji se nije nametao, nego ostajao u srcu.

Voljela je život u njegovoj jednostavnosti – kavu u gradu, razgovor, osmijeh i blizinu dragih ljudi. Voljela je šetnje, putovanja, prirodu i one male trenutke koji se možda čine običnima, a kasnije shvatimo koliko su bili dragocjeni.

Bila je jedna od začetnica Sinjskih Ferala, a kasnije je ostala uz nas kao tiha, nenametljiva podrška.

Svoju je bol nosila dostojanstveno, s mirom i osmijehom. Kao da je u sebi imala neku tihu vjeru da, ma koliko put bio težak, uvijek postoji svjetlo prema kojem treba krenuti.

Sada, kada se osvrćemo na njezin život, u njezinim riječima prepoznajemo neku dublju poruku. Kao da nam je, i ne znajući, ostavila mali putokaz – za ovaj trenutak, za ovaj rastanak, za put na koji svi jednom moramo poći.

Jednom smo se na izletu izgubile. Tražile smo pravi smjer, gledale putokaze, vrtjele se u krug i pokušavale pronaći izlaz. A ona, već tada noseći svoju bol, bila je mirna i nasmijana, kao da je u sebi već znala nešto što mi tada nismo razumjeli, rekla je:

„Ne brinem se. Pronaći ćemo izlaz. Uvijek postoji izlaz.“

Danas te njezine riječi čujemo drugačije. Kao da nam je ostavila svoj posljednji putokaz.

Draga naša, vjerujemo da si pronašla svoj izlaz, svoj put. Put prema miru, svjetlu i nekom ljepšem mjestu gdje više nema boli.

A možda nas i dalje, negdje iz tog tišeg svijeta, svojim blagim osmijehom gledaš i podsjećaš:

„Ne brinite. Uvijek postoji izlaz.“

Za sobom si ostavila svoje najmilije, neutješne u boli zbog tvog odlaska, ali zauvijek bogatije za ljubav i sve trenutke koje ste zajedno dijelili.🤍

Vjerujemo da tvoj odlazak nije kraj, već prijelaz u neki mirniji i ljepši svijet, oslobođen boli. Vjerujemo da te tamo čeka svjetlo i da sada, s nekog drugog mjesta, čuvaš sve one koje si voljela.

A ovdje, među nama, ostaje tvoj trag – tih, nježan i dubok. Trag koji vrijeme neće izbrisati. Bit ćeš s nama u našim pričama, u našim sjećanjima, u našim kavama, šetnjama i susretima.

I kada se ponovno izgubimo, možda ćemo samo pogledati prema nebu, nasmiješiti se i čuti tvoj glas:

„Ne brinite se. Uvijek ima izlaza.“

Hvala ti za prijateljstvo.

Hvala ti za dobrotu.

Hvala ti za svaki osmijeh.

Hvala ti što si bila dio naših života.

Počivaj u miru, 🌹ružo naša, prijateljice.💔

Čuvat ćemo te u srcima i pamtiti po dobroti.

Do nekog ponovnog susreta…’