Proslava 51. obljetnice male mature

Tekst: Miro Bošnjak/ Foto: AB foto

U školi Dinka Šimunovića U Hrvacama proslavljena je 51. obljetnica male mature generacije učenika iz 1962. godine.

Na okupu su se tako našli Marija Abram, Jozo Alebić, Miro Bošnjak, Stipe Bošnjak, Marija Buljac, Mate Doljanin, Kata Kelava, Luka Livaja-Radman, Janko Mađor, Nevenka Mađor, Jozo Malovan, Luka Marunica, Ana Pletikosić, Dinko Pletikosić, Slobodan Pletikosić, Mara Radan, Stipe Radan, Šimun Renjić i Smilja Vukman.

Ove godine organizatori su „pronašli“ i pozvali umirovljene učiteljice i nastavnike. Svojim dolaskom, obljetnicu su uveličale Pera Baković, Seka Batarelo, Mirjana Krstulović, Neda Lekić i Lenka Stipica. Lako je zamisliti dubinu emocija izazvanih razgovorima o događajima od prije pola stoljeća. Nakon što je minutom šutnje odana počast pok. Milki Radan i pok. Ani Lovrić, Janko Mađor je posjetio na teške uvjete življenja i školovanja, a prozivku svojih učenika 8. razreda obavio je tadašnji nastavnik Aljoša Vuletić.

Svim sudionicima pokljonjena je knjiga ‘Željeznico, hvala ti’, autora Vinka Falaka, u znak sijećanja na ‘sinjsku reru’, koja je ukinuta 1962. godine, upravo kada je ova generacija krenula u život. Zbog toga je pročitana i pjesma ŽIVOT koju je Majka Tereza napisala u koloniji gubavaca prije više od 40 godina.

Na kraju, sudionici su dobili i kopiju pisma, koje 24. kolovoza, poslala učenica Ana Buljac koja već 42 godine živi u Australiji. Vrijedno je izdvojiti:

‘Ja sam završila Pedagošku gimnaziju i Pedagošku akademiju, smijer hrvatski – povijest u Splitu, a zatim s kolegama Jankom Mađorom i Maricom Radan jedno vrijeme radila u Hrvacama, a zatim u Potravlju, odakle 1972. godine odlazim u Australiju. Po dolasku ovdje, odmah se uključujem u rad hrvatske zajednice osnivajući hrvatske škole, a zatim krajem sedamdesetih nas par počima veliku i tešku borbu za uvođenje hrvatskog jezika u australske gimnazije kao maturalnog predmeta. Hvala Bogu u tome uspjevamo i do danas. Naša djeca uče hrvatski jezik, a ja 30 godina radim u državnim komisijama za hrvatski jezik. Danas sam u zasluženoj penziji kao i vi ostali. Majka sam dvoje djece i baka četvero unučadi sa petim na putu….. i sada na kraju pozdravljam sve. Želim vam svima još dugi i sretan život. Družite se dokle god budete mogli. Dobro se provedite i iskreno mi je žao što ne mogu biti s vama, ali će te biti svakako u mojim mislima….’

Generacija maturanata iz 1962. godine će iduće, 2014. godine biti na istom mjestu u isto vrijeme, učvršćujuću stvoreno povjerenje i nastavljajući ostvarenu suradnju.