Roko Pavlinušić: ‘Biciklizam uzima zamaha i u Cetinskoj krajini’

Foto: Roko Pavlinušić

Sportsko ronjenje, fotografija, pisanje, informatika, aktivnost u brojnim udrugama i prije svega, biciklizam zaokružuju bogatu životnu priču turjačkog mladića Roka Pavlinušića.

Iako se rodio u Njemačkoj sa svojih pet godina zajedno s roditeljima stiže u Turjake gdje i danas živi – sam,  jer se obitelj naknadno bila primorana vratiti u Njemačku. Svoj život je odlučio ispuniti nizom aktivnosti i iskustava, jer, kako kaže, iz svakog iskustva izlazi bogatiji i jači. Po prirodi znatiželjan i svestran, Roko se od malih nogu bavio nizom aktivnosti različitih vrsta, ali najveća ljubav rodila se kad je upoznao – biciklizam.

Trebalo je neko vrijeme da shvatiš kako se želiš ozbiljno baviti biciklizmom. Tražio si se dugo i uporno i onda ti se samo otkrilo. Ispričaj nam kako je došlo do toga i čime si se sve prije bavio?

Neki bi me sigurno mogli preopoznati po mojim radovima i fotografijama sa ‘Ferate’. Nakon što sam otkrio fotografiju ekipa ‘Hit Radija’ pružila mi je veliku podršku u tome. Objavljivali su moje radove i slike sa zadovoljstvom. Što se tiče sporta, baš i nisam bio aktivan. Uvijek su me tjerali da igram nogomet, ali meni se to jednostavno nije sviđalo što zbog moje tadašnje građe i ‘spretnosti’, što zbog činjenice da sam volio drugačije sportove.  Zainteresiranost za pokretanjem u životu rodila se najviše upoznavanjem mog krizmanog kuma Filipa Ratkovića uz kojeg sam se uključio u mnogobrojne udruge i aktivnosti od foto kluba, izviđača, crvenog križa, ribara pa do podvodnih aktivnosti.  Kretajući se u takvom krugu ljudi počeo sam se bavit svim i svačim, a odlazili smo u sve krajeve Lijepe naše guštat, zabavljat se i fotografirati razne događaje , pri čemu se počela rađati i misao o bavljenju sportom i žarka želja za osvajanjem jedne medalje u bilo čemu. Kao prvi ispunjeni cilj svoju amatersku fotografiju unaprijedio sam na višu razinu te počeo fotografirati svadbe od čega danas I zarađujem.  Kao umiljatom tinejdžeru sa 116 kilograma težine nije bilo lako sanjati o tome, ali društvo u kojem živim i u kojem sam se školovao radilo je takav pritisak da se u jednom trenu u mojoj glavi sve promjenilo.  Od jednog jutarnjeg buđenja promjenio sam svoj način života, počeo paziti na prehranu, odlaziti u teretanu, trčati te se vrlo aktivno počeo baviti ronjenjem sa bocama. U kraćem roku teretana je već postajala dosadna i tražio sam neku zamjenu te sam se odlučio na kupnju svog prvog bicikl na kojem sam svaki dan sam provodio po nekoliko sati vozikajući se. Takvom disciplinom i radom očekivao sam dobre rezultate prvenstveno u poboljšanju svoga izgleda i smanjivanju težine što se uskoro ostvarilo.

Nogomet i nije baš bio za tebe, a sada si u izvrsnoj formi i otkrio si svoju pravu sportsku ljubav – biciklizam. Kako si počeo u biciklizmu i kako je tvoj put u tom sportu dosada izgledao?

Kao svoju prvu utrku vozio sam ‘Uspon na Prominu’ u Drnišu 16. studenoga 2014. godine koju sam pun treme i adrenalina sa starta do vrha odvezao za 59 minuta zauzevši time 14. Mjesto. Ta moja prva utrka mi je dala puno poticaja za daljnje treniranje i posvećivanje biciklizmu , a odmah za Prominom uslijedile su i razne druge utrke iz kojih sam izlazio sve zainteresiraniji i ‘jači’. Konačno ostvarivanje cilja i osvajanje svoje prve medalje čekao sam do utrke u Makarskoj  21. siječnja2015. godine kada sam se prvi put popeo na postolje kao drugoplasirani biciklist u kategoriji ‘rekreacija’, a nedugo za tim pala je i prva najsjajnija medalja – ona zlatna, 1. ožujka 2015. godine u Pakoštanima! E to je bio jedan neopisiv trenutak koji je trajao i trajao, a sreći nije bilo kraja.

Početkom listopada protekle godine počele su pripreme za ovu biciklističku sezonu ,a ja sam pun želje, volje te uz nagovor svojih prijatelja odlučio da ču se spremat za nastupanje u biciklističkim utrkama, ali ovoga puta u naj jačoj licenciranoj biciklističkoj kategoriji ‘Elite’. Veliki prijatelji iz Hercegovine su me u potpunosti uputili u pravilne pripreme. Ustupili su  i svoj plan treninga te stalnim praćenjem savjetovali i davali smjernici što i kako. Uz treninge i po dva puta na dan trebalo je kompletno srediti prehranu, hidratizaciju, odmor i pripremu za svaki trening te se odreći dosta stvari što sam u velikoj mjeri i usvojio, a što je u konačnici dalo i pozitivne rezultate.

Prve ozbiljne internacionalne utrke vozio sam u veljači, ožujku i siječnju ove godine u Istri na rtu Premantura  gdje se u ta dva dana skupila svijetska elita MTB biciklizma uz koju smo se pojavili i mi ‘Vlaji’. Samim dolaskom u Istru i viđenjem opreme, trenera, potpore koju imaju drugi vozači nisam ni sumnjao da će i njihova vožnja bit drugačija, a moja nervoza samo je rasla, kao I adrenalin. Utrku sam uspješno završio i obogatio se za novo iskustvo i probijanjem još jedne ‘granice’ ponosno sam još motiviraniji krenuo dalje i sutra ujutro startao također na jakom međunarodnom maratonu kojeg sam uz tehničke poteškoće na biciklu završio kao 24. biciklist čime sam bio jako zadovoljan. Dva jako zanimljiva dana s puno novog iskustva. Velik broj utrka se vozio i velik broj će se još vozit , a ja imam osjećaj da svakim danom imam jednu šansu više i volio bi da me ova ‘bolest’ još dugo drži.

Siguran sam da će te ova ‘bolest’ još dugo držati. Sve si aktivniji i tvoji apetiti u biciklizmu rastu i ljubav je očita. Kakvom vidiš budućnost biciklizma u Cetinskoj krajini? Imaš li dojam da Cetinjani baš i nisu zainteresirani za biciklizam, iako moram priznati da sam iz dana u dana vidim sve više po cestama?

Stvara se takav dojam, ali moram reći da je prema mom mišljenju situacija obrnuta.  Svakim danom na našim cestama i stazama, kao što ste i sami rekli, viđa se sve veći broj biciklista koji vjerojatno imaju sličan put ili želje kao i ja što sam vam opisao. Vidljivo je to i po posjećenosti našem lokalnom servisu i trgovini bicikli, ali i povećanjem broja članova našeg biciklističkog kluba ‘Vlaji Sinj’ kojeg sam ponosan član. U klubu često organiziramo nek zajedničke vožnje, biciklijade te odlaske na iste te pozivamo sve zainteresirane na sudjelovanje tako da nas svakog puta ima sve više. Također, broj upita o učlanjivanju iz dana u dan raste.  Nadam se da će ovaj sport prepoznati većih broj mladih ljudi i djece te ih molim da se slobodno obrate i pitaju za sve. Ja sam kao pojedinac uvijek spreman za savjete, pomoć i vožnje, a uz mene tu je i cijeli klub ‘Vlaji Sinj’. Većina mlađih koji bi htjeli voziti i trenirat na to nisu spremni jer ih je u neku ruku sram sa kakvom opremom bi trebali tu biti pa ih lijepo molim da se oslobode toga. Svi smo mi tako krenuli i malo po malo se ‘obnavljali’. Većim brojem mladih ljudi vće su mogućnosti i šanse kluba ka poboljšanju statusa te daljnejm napredovanju . Volio bih da naši lokalni poduzetnici  i javne osobe prepoznaju naš klub, nas  bicikliste  i ‘posao’ koji obavljamo te nas malo poguraju u nastojanjima ka malo ‘profesionalnijem’  bavljenu biciklizmom, omoguće nam bilo kakvu potporu. Možda jednog dana i kod nas tu u Sinju bude pravi biciklistički tim koji bi imao stručnu osobu za vođenje i treniranje biciklista željnjih natjecanja i spremnih an disciplinu. Uz to uvijek će mo sigurno kao i do sada imati veliki broj rekreativaca željnih zajedničkih vožnji i druženja.