svabo

Šesta slavonska priča Ante Botića – Stipe Brčić: Što svoje, što druge zemlje, obrađujemo oko 900 hektara

Autor/ica
Objavljeno: 1 srpnja, 2021
brčić stipe

Stipe Brčić

Svaka priča onih čiji su preci davno zamijenili dalmatinski krš ravnom i plodnom Slavonijom ima svoju posebnost i zanimljivost. U ovom kratkom zapisu o svojim Brčićima, koji su među prvima došli u Vrbanju, kazuje nam Stjepan Brčić.

‘Kao što se zna, moji su korijeni s Kamenska. Moj pradjed Bože i njegova žena Kata, rođena Peša, imali su petero djece, sinove Andriju, Stjepana, Ivana zvanog Kiša i Antu, te kćer Ivu, zvanu Ivku. Što se moglo u tom kršu i neimaštini nego tražiti bolji život. Kao i mnogima, Slavonija je bila obećana zemlja. Moj djed Andrija sa ženom Lucom, rođenom Marković, zvanom Markovuša, prvi je došao u Vrbanju. Bilo je to odmah koju godinu iza 1920. godine kada su ovdje već bili neki Dalmatinci, Žaperi, Matići i drugi’, kazuje nam Stipe, dodajući kako je, unatoč tome što nije bilo više kamena i krša, nego ravnice, život njegovih predaka bio izuzetno težak.

‘Imali su djed i baba devetero djece: Božu, Ivu, Antu, Stjepana, Luciju, Vitu, Vlatka, Adama i Ivana – Mešu. Međutim, od svih njih, zbog neimaštine, raznoraznih razloga, a najviše radi bolesti i slabe zdravstvene zaštite umrlo je šestero djece. Živi su ostali stričevi Bože, Ivan i moj ćaća Ante. Živjelo se od zemljoradnje, radilo se po cjeli dan kod gazda i pomalo se prikupljalo svoje zemlje. Moji su tada napravili obiteljsku kuću, gospodarsku zgradu, kupili nešto jutara zemlje, a na imanju su imali nešto konja, krava i drugog blaga’, priča nam Stipe, prisjećajući se priča starijih kako su se Brčići bavili trgovinom i to korparenjem.

‘Uz posao na njivama kod Šokaca, koji su naše zvali “došlja“, naši su nosili posebne korpe na kaišima u kojima je bilo svakojake robe, što se kaže od igle do lokomotive. Tu su robu najčešće kupovali u Češkoj. Mnoge su obitelji od toga preživljavale, a neke su i nešto imanja stekli priča Stipe povijest svoje obitelji, dodajući kako se sve preokrenulo Drugim svjetskim ratom.’

uturica

‘Moj djed Andrija, glava obitelji, mučki je ubijen 1944. godine. Njega su bez ikakvog razloga odveli partizani u Jamenu, a potom na Crnjelovo, zajedno s još naših ljudi iz sela. Tu su ih pogubili i za grobove im se ne zna. Baba Luca ostala je s tri sina, mojim ćaćom i dva strica, a ona je umrla 1975. godine’, priča Stipe, ističući kako ih život nakon toga nije mazio.

‘Najstariji stric Bože rođen je 1923. godine. Najprije se oženio Ružom Šimić iz Vrbanje, koja je nakon drugog poroda umrla, pa se stric poslije oženio Žaperovom Adelom. Zbog njegovog patriotizma, vjere i hrvatstva 1946. godine uhapsila ga je UDBA i odležao je u zatvorima dvije godine. Drugi stric Ivan, zvani Meša, rođen je 1940. i on je otišao iz političkih i ekonomskih razloga 1964. godine u Australiju i tamo je nastavio život. Zanimljivo je kako su on i žena mu imali 11-ero djece i dolazio bi ponekad kod nas u Vrbanju’, s ponosom o svojim stričevima priča Stipe, koji u tom pripovijedanju dolazi i do trećeg Andrijina sina – Ante, svoga oca.

‘Moj otac rođen je ovdje u Vrbanji 1929. godine, a moja majka Nedjeljka djevojački se zvala Šetka iz Ciste, koji su podrijetlom iz Imotske krajine. Pored nas troje, sestre Katice – Rujke koja je umrla, brata Andrije znanog kao Super i mene, bilo je još troje djece, ali su umrli na samom porodu. Kao i naši stari, i mi smo svoje živote i naših obitelji temeljili na zemlji ovoj našoj, slavonskoj’,priča nam Stipe.

‘Malo po malo nabavljali smo mehanizaciju, okrupnjavali zemlju i sada smo sagradili naše gospodarske zgrade, imamo svoj OPG. Manje-više brojni članovi naših obitelji uključeni su u radne aktivnosti s ostalim radnicima. Uzgajamo razne ratarske kulture, od soje, pšenice, kukuruza i drugih kultura. Stalno pratimo tehnologiju koja prati poljoprivredu, jer drugačije se ne može uspjeti’, kazuje nam Stipe, dodajući kako OPG Brčić ima svoje zemlje, a unajmili su i kod drugih nešto.

Obitelj Brčić sa svojim suvremenim strojevima i drugima vrši usluge, pa obrađuju, ni manje ni više nego nevjerojatnih oko 900 hektara ili bolje kazano 9 milijuna kvadrata zemlje. Na ove riječi potpisniku ovih redaka zastao je dah, vjerujući kako je to greška u izgovoru broja hektara koji se obrađuje.

zemlja

‘Ma nije greška! To je otprilike to. Ima ljudi isto koji obrađuju također velike površine zemlje. Tu su i veliki kombajni, traktori s oko 300 konjskih snaga. Eto što ti se događa. Nisu Dalmatinci lijeni kao što se zna kazati. Nekada su moji stariji korparili, radili svašta, mučili se kod gazda za koricu kruha, a evo danas, ne samo moji Brčići nego i mnogi drugi iz triljskog kraja, posjeduju i obrađuju na stotine hektara zemlje’, kazuje nam Stipe Brčić, dok smo s njim o njegovima s Kamenska razgovarali, a gdje drugdje nego na njivi, za vrijeme kratke pauze između dvije rađe.

Iako nije htio govoriti o sebi, svi ga u selu ističu kao vrijednog i iznimno marljivog obiteljskog čovjeka. Član je Općinskog vijeća Općine Vrbanja kao vijećnik HDZ-a, vrlo je aktivan u župskoj zajednici, Nogometnom klubu Vrbanja, u sportsko-kulturnoj udruzi Stanica i u drugim aktivnostima.

obitelj brčić

Obitelj Stipe Brčića

Stipe je najmlađe dijete Antino i Nedino, rođen je 1971., živi na Stanici sa ženom Mirjanom rođ. Noveselac iz Strošinaca, imaju troje djece, Antuna, Katarinu, Ninu. Stariji brat Andrija, znan kao Super, također živi u Vrbanji, rođen je 1959. godine, radi u poljoprivrednom poduzeću. Sa suprugom Brankom ima troje djece, Tamaru, Ivana i Ivu. Najstarija Antino i nedini dijete je bila pokojna Katica, zvana Rujka, nekada udata Pavić, iza koje je ostalo četvero djece Andrijana, Marko, Ivan i Anton-Toni.

Iako su njegovi davno s Kamenska otišli u Vrbanju, Stipe skoro svake godine pohodi Dalmaciju.

‘Idemo često na more, posebno u Makarsku, odemo pogledat Hajduka, jer smo svi odreda zadojeni bijelom bojom. U Sinju smo bili za blagdan Velike Gospe, a imamo nešto rođaka koji su na Kamensku. Bili smo i kod našeg don Ive u Lištanima kraj Livna, koji je ostavio dubok trag u našoj župi. Kako moja obitelj, tako to rade i članovi obitelji pokojne sestre Rujke i brata Andrije – Supera. Jesmo ovdje na zemlji slavonskoj, ali se osjećamo Dalmatincima i to se neće promijeniti dok živimo ovim životom’, kazuje nam na kraju svoje dalmatinske beside na slavonskoj zemlji Stipe Brčić, dok sa svojim netjakom sestrinim sinom Markom i rođakom Domagojom pali mehanizaciju vrijednu nekoliko milijuna, a zatim krenuše u rađu berući posijanu ljetinu.

Stipe je u svom mjestu poznat kao sudionik i pokretač mnogih manifestacija koji baštine običaje žetve u slavonskoj ravnici.

VRBANJSCI S STOČNOM HRANOM

Vrbanjci s prikupljenom stočnom hranom za potresom pogođenu Banovinu

Kao i u mnogim humanitarnim akcijama vrijedni Vrbanjci, među njima i brojni poljoprivrednici podrijetlom iz triljskog kraja, svoju dobrotu pokazali su i nakon razornog potresa koji je pogodio Banovinu. Jedan od inicijatora ove humanitarne akcije bio je, uz ostale, i Stipe Brčić. U vrlo kratko vrijeme prikupili su značajne tone stočne hrane i donirali je poljoprivrednicima na Banovini, kako bi mogli prehraniti svoju stoku. Jednoj svojoj bivšoj sumještanki, sada udatoj u Petrinju kojoj je kuća stradala u potresu, Stipe će sa svojim Vrbanjcima pomoći u saniranju velike štete.

Print Friendly, PDF & Email

Na vrh