Sinj (8): OBNOVA SVETIŠTA

SINJ (8)

OBNOVA SVETIŠTA

Poslije slavne pobjede fratri su nastojali što prije osposobiti crkvu pod Kamičkom. I već je 1721. godine ponovo pod krovom. Željeli su prenijeti i Gospinu Sliku, ali se tome usprotiviše časnici i vojnici u Tvrđavi. Fra Pavao odlazi u Veneciju do samoga dužda. Čuvši zašto je došao, dužd izda naredbu generalu Dalmacije Diedu da se Gospina Slika preda redovnicima. Ovaj odmah javi sinjskom providuru Semitekulu neka se postupi po duždevu nalogu. Nije bilo druge, i fratrima je dopušteno da uzmu svetu Sliku. U Tvrđavi je najprije otpjevana sv. misa, a onda u procesiji svetu Sliku donesoše u novu crkvu. Fra Petar Filipović, koji je bio nazočan kad se sveta Slika prenosila, veli:

Da je tada vidit plač oni koji bijahu u gradu, i onoga puka, koji bijaše na dvoru, prvi plačući od žalosti, a drugi od velike radosti, istinito kamen bi proplakao.

I tako je Marijina slika donesena u novu crkvu pod Kamičkom, stavljena na oltar na kojem bdije do dana današnjeg.

Gospinu crkvu i dalje je trebalo popravljati i uređivati. Veliku promjenu doživjela je 28. studenoga 1769. godine kad je Sinj i njegovu okolicu zahvatio neobično jak potres. Fra Ivan Marković piše:

Na 28 studenoga puhala je silna bura, a crne se oblačine po nebu miešale. Oko podne zemlja se vrlo zatrese. Kada prestade trus, koji je neobično dugo trajao, Sinj je bio  vas u oblaku od prašine i dima, kan da su se krovovi kuća zapalili. Trešnja se za osam dana često ponavljala: ter strah i trepet svakoga bijaše poduzeo. Grad raspuče vaskolik, i bilo se bojati da će se vas oboriti. Od potresa se u njemu  razori i crkva sv Mihovila. Gotovo isto se dogodi i novoj crkvi, koje zidovi ne mogahu odoljeti drmanju trešnje, jer bijahu ogorjeli i izslabili od požara god. 1715. (nav. dj., str. 50).

Nastradala Gospina crkva vapila je za temeljitim popravkom. I sam stari nacrt znatno je izmijenjen. Kapele na južnoj strani su srušene, a na sjevernoj strani zazidane. Crkva je dobila jednostavan oblik pačetvorine. U lađi se nalazio glavni oltar, iza njega kor. Na mjestu starog oltara, koji i nije bio dolično prijestolje Majke od Milosti, 1795. godine postavljen je novi, barokni, mramorni oltar. Pri dnu oltara ostavljen je i prolaz da vjernici mogu hodom ili klečeći obići oko Gospinog oltara. Postavljene su i dvije ploče na ulazima dvaju prolaza. Desna je napisana na latinskom, a lijeva na talijanskom jeziku. Na desnoj piše (u prijevodu):

Bogorodici Majci milost,i koju su fratri kao bjegunci od strašnoga turskog nasilja 1687. godine iz Rame donijeli. Stanovnici Podvaroša i Sinjske krajine, izvršujući zavjet kada je uokolo vladala kuga 1764. godine, za providura blage uspomene preuzvišenoga Leonarda Balbija, ovaj oltar od temelja počeše graditi i potom završiše 1795. godine.

Godine 1798. postavljen i novi strop na Gospinoj crkvi. Time su završeni i radovi oko uređenja u 18. stoljeću.

U 19. i 20 stoljeću Gospina je crkva više puta obnavljana, popravljana, bojana, ali se stil gradnje nije mijenjao. Crkva je jako stradala u Drugom svjetskom ratu. Fra Stanko Petrov, svjedok događanja, piše 13. rujna 1944. godine gvardijanu samostana Gospe Lurdske u Zagrebu fra Mateju Vodanoviću:

Prva uzbuna bila je oko 7,15, a duga oko 8,30, a onda odmah zatim, oko 8,45 naviještena je nova uzbuna. Pojavilo se nad Sinjem 6 bombaša srednje veličini i najednom je zrakom odjeknuo silan šum, pa urnebesan štropot u Sinju. Sve je to trajalo tek nekoliko sekundi… A kad smo izišli iz skloništa, mogli smo konstatirati posljedice. Jedan je geler doletio na vrata naše kuhinje, s kojih smo vidjeli onu Bokinu kuću navrh Žankove Glavice u ruševinama: pala je kao avet stršilo u zrak, a ostalo se survalo. Jedna niža kućica sva je sa zemljom sravnjena, druga više ispod nje strašno oštećena, jedna greda poletjela je sve do zgrade realke – gdje je sada vojna bolnica njemačka – i prelomila joj na jednom krilu krov! Onda smo malo pomalo mogli razabrati druge štete,, ali onda najveću od sviju: silna bomba, možda i dvije udarila je točno u crkvu poviše pročelja i u jedan hip demolirala crkvu. Da Vam je samo vidjeti bilo, kako je užasan prizor pukao pred mojim očima, kad sam ni pun sat kasnije bio u onim  razvalinama! Užas i groza!

Orgulje su potpuno uništene, ništa nije ostalo od njih… Velik dio pročelja srušen je kao i desnog zida, dva najdonja oltara potpuno su uništena, svi drugi više ili manje oštećeni. Pred pročeljem s izvanje i s nutarnje strane nagomilala se silna gomila kamenja, ispod koje su iskopavali ranjenike i mrtve. Među ovim posljednjim bila je i majka dr. Miluna. A naša draga Gospa? Staklo je puklo, zlatna kruna nad Glavom dijelom se otrgla i pokrila sveto Lice, niz bisera nanizan na vrpcu prekinuo se, a inače i zlato i sama Slika potpuno su čitavi i – koliko se sada može ustanoviti – oštećeni. Srebreni okvir vrlo je oštećen, ali će se dati dobro renovirati, jer su se svi komadi, mislim, našli. Oltarska lijepa slika sv. Josipa, kad sam došao pred njegov oltar, bila je pod gomilom ruševina, sva raskomadana… Razni kipovi su sasvim razbijeni, drugi oštećeni. Zanimljivo je, da je kipu Presvetog Srca Marijina neoštećeno srce i ruka, koja na nj pokazuje.

Ono najnužnije na crkvi za službu Božju popravljeno je 1945. godine. Temeljitu obnovu, po nacrtima ing. Ante Baraća, izveo je majstor Luka Šušnjara 1953. godine. Obnovljeno je pročelje, nad glavnim vratima utvrđen je novi veliki kor u koji je Franc Jenko iz Ljubljane 1958. godine postavio nove orgulje, dar iseljenih Hrvata iz Amerike.

Fra Mirko Marić 

(nastavlja se)