Sinjani u Stanišiću

Foto: Ivan Andrašić, Savo Tadić i Stipan Samardžić

Sinjani su i ove godine, u organizaciji KUS-a, posjetili mjesto Stanišić u Vojvodini gdje se održala manifestacija ‘Rado Hrvat ikavicu zbori’.

V.d. ravnatelja KUS-a, Vitomir Perić, nam je poslao tekst o to tome kako je protekao posjet. Tekst prenosimo u cijelosti.

‘U dvi ure ujtro ispid Konzuma prigledavamo opremu i prislažemo da bi svi mogli stat, i čeljad i bagaje. Opet iđemo na daleke pute, Stipan Samardžić isprid Grada, Pero Peraica ka šef penzionera, Teo Poljak i Stipe Sablić ka reraši i ja isprid KUS-a ka organizator i vođa puta. Kupimo Peru na Bazani i pravac Kamensko. Prišli tamo granicu oko dva i po i udrili priko Bosne istim putem ka i lani. Nosili smo i slike i skulpture naših slikara iz udruge Signum art (Damir Jenjić, Ivica Zorica, Davor Ivković,Perica Jagnjić, Dujo Jurković i Andrija Vučković). Ovaj put lipo vrime pa smo dobro putovali.

Oko 10 uri stigli na granični prijelaz Šamac i onda je nastala drama. Bosansku stranu smo prošli uz napomenu šinjorine carinice da nam fali papira za, kako se to stručno kaže ‘tranzit umjetnina’. A na našoj jedna stroga gospođa u uniformi, naša carinica il kako sam je ja od milja nazva carica, stala isprid nas i rekla da ne možemo naprid. ‘Pa gospođo di ćemo sad, cilu noć smo putovali iđemo ka kulturno izaslanstvo našima u Vojvodinu, nismo mi neki bezveze’, uvjeravamo je Stipan i ja, al ona nama kako fali papira i da se vratimo nazad to sredimo i onda možemo proć. ‘Al gospođo za Gospu blaženu, pa nije Kamensko tu iza kantuna, znate li vi di je to. Tribalo nam je šest uri da dođemo do vamo, već kasnimo, naši čekaju’, opet ja proban diplomatski iščanćulit štogod. Ona stroga, metnila one oćale sa debelin okvirin i gleda mrko. Umiša se i Stipan i govori kako su falili njeni, a ne mi, al ova ne popušta. Na kraju je zerku popustila i napravila nan neki papir da možemo dalje, al da ona ne zna dokle ćemo moć.

Evo šta je bilo. Kad nosiš ovako slike i te stvari triba izvadit taj đavliji ATAcarnet, papir koji osigurava prelazak priko granice legalno. Mi smo to pripremili dva dana prije, to se vadi u Splitu u Gospodarskoj komori, al u startu je faljeno jer smo dobili dva papira manje. A sistem je da se na svakon prelazu kida papir ka kupon i tako se zna i prati oklen i doklen. Oni šta je radio te papire priskočio je, krivo broja koliko ćemo puta prić granicu i eto ti smrse. A usput već na Kamenskom carinik naš zaboravio ispunit neku rubriku i onda još veća smrsa. Aj razumin čovika, dva ujtro, pa ko će to i vidit u te sitne sate. Kad smo došli do prelaza Batina, sili smo u jednu gostionu blizu Belog manastira i onda su počeli radit telefoni. Uspili smo i iz Gospodarske komore su faksirali na naš prelaz dokumente pa su naši carinici rekli da možemo prić, al kad se budemo vraćali ne smimo u Bosnu nego samo priko Hrvatske. Aj dobro, nek smo i to riješili.

I prilazimo na srpsku granicu i niki mladi policajac njijov kaže ‘Dokumenta molim’. Izvadili mi osobne, gleda on u nji pa u nas i govori meni: ‘Vi ostali možete, ali Sablić (to Stipe pivač rere op V.P.) mora nazad. Istekla mu lična, ne vredi više.’ Ajme nama, ošinilo nas ka grom iz vedra neba. Mi opet počeli diplomaciju, al došla njiova šefica policajka, a ko će sa ženama. Kad one zajune gotovo ti je. I ništa, skupili novac između sebe, malog uputili u jedno selo blizu koje se zove Suza (a di će suza neg na oko), srićon naiša neki čovik pa ga bacijo do tamo i on nas čeka dva dana u nikon pansionu. Napokon prišli granicu i došli do Sombora. Tu nas domaćini pogostili u staron i poznaton restoranu Fijaker stari. Brdo roštilja i salata, vina bilog i crnog, al jadni Pero nije moga ništa jer ga nešto ujlo za štumik pa je pijo crni čaj. Da ste mu vidili facu dok smo mi jili to ne bi naslika ni oni šta je naslika čuveni Krik. Ajde da skratin (vikaće Jole, reće da pišen tapete).

Na večeri ikavice opet puno svita, ovaj put uz domaće Hrvate iz Vojvodine bili su i gosti iz Hercegovine, pivači koji se zovu Sinovi Hercegovine iz Širokog. Bili su opet i predstavnici političkog i društvenog života Hrvata u dijaspori; konzulica Generalnog konzulata RH Evica Milanović, predsjednik HNV-a dr.Slaven Bačić s kolegama i vijećnicima HNV-a te pokrajinski tajnik za kulturu Miroslav Štatkić i ostali uzvanici. Pivalo se i sviralo, čitane su pisme, a ja san ima čast pročitat od naše Marije Librenjak jednu kratku priču Ćaća i stare stvari i pismu Alka. Proglašena je i najbolja pisma s natječaja za najlipšu pismu na ikavici hrvatskih pjesnika koji žive u Srbiji, a osvojio je Ivan Andrašić iz Sonte s pismon ‘Vojvodino pivan ti i drečim’. Na kraju programa svi smo završno otpivali ‘Rajska djevo kraljice Hrvata’ i onda je slijedio onaj neformalni dio, večera i pisma do kasno u noć. U sklopu programa mi smo, uz Mariju Librenjak i njen rad, prezentirali i radove naših slikara iz Sinja i naravno svi su bili oduševljeni viđenim.

Bila je i likovna kolonija di je desetak slikara radilo dva dana i ostavilo svoje slike u Stanišiću. Naš Pero je dogovorio susrete penzionera Stanišića i Sombora sa sinjskim kolegama, izlete i vamo i tamo, a u subotu ujtro smo imali skup o kolonizaciji di smo predstavili knjigu ‘Sinjanje’ koja je upravo ono šta rade i naši domaćini, a to je čuvanje stari riči i govora od zaborava. Naravno da smo provali i fiš paprikaš, a obziron da smo se gori zatekli u vrime klanja prasadi dalje van ne triban ništa pričat. U povratku obavezno svraćanje u Vukovar i polaganje cvića te paljenje sviće isprid središnjeg križa uz Vuku. Pokupili smo i Stipu u Suzi i udri Slavonikom pa Dalmatinom do Gračaca, pa Knin i Sinj. Šjor Pero je malo ubio oko i kad se probudio govori meni u 5 ujtro ‘Evo table, evo naše table’, skoro sa suzon u oku. A na tabli kod Slani stina piše SINJ. Eto ga, lipo smo se predstavili i dogovorili nastavak suradnje, a ovin putem zahvaljujen svima koji su nam bili na pomoći, našoj gradonačelnici i njenin kolegama šta su nam pružili logistiku i svin ljudin dobre volje koji su nam dali potporu, Mariji Librenjak na tekstovima, umitnicin na slikama i skulpturama te posebno teta carinici-carici iz Šamca.’