Sjećanje na prof. Velimira Borkovića

O rijeci Cetini ispisane su priče i priče, napisano bezbroj knjiga i književnih uradaka. O toj krasotici koja teče u dužini od 105 km, od svog izvora ispod najveće hrvatske planine Dinare, pa do svoga ušća u Omišu pisali su, fotografirali i pjevali mnogi. I kao što pjesma kaže:

‘Sa Dinare potekla bistra voda studena
Pa se poljem razlila, Cetina
Vodu cura molila da bi dragog ljubila
Pa joj pjesmu najljepšu pjevala.’

U stvaralačkom pogledu, Cetina je mnogima bila i ostala neiscrpan izvor i nadahnuće. Otplovio je Cetinom na daleka, vječna putovanja čovjek koji je iznimno volio svoj kraj, grad, Cetinu, autor velike monografije o rijeci koja život znači. Napustio nas je jučer u 89. godini uvaženi Sinjanin profesor Velimir Borković.

Ta njegova Cetina, monografija, je jedan životni dar kojeg je prof. Borković dao Sinju, cetinskom kraju i Hrvatskoj. Prva je rijeka koja je dobila monografiju u Lijepoj našoj. Grafičku priču o Cetini uredio je njegov sin Jakov.

‘Ovu krasoticu moramo čuvati od svega, ona je naše nadahnuće i naš život’, znao bi često govoriti profesor Vele.

Na ovaj svijet došao je 4. rujna 1934. godine u Sinju, gdje je završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Prirodoslovno-matematički fakultet završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1957. godine, a iste godine počinje njegov prosvjetni rad u Dicmu, potom je kao profesor, što je volio reći, službovao u Osnovnoj školi Han – Obrovac, nakon čega svoja znanja prenosi na učenike Gimnazije Dinka Šimunovića i tako sve do 1994. godine kada odlazi u zasluženu mirovinu.

Naš Vele, kako su ga zvali prijatelji, Sinjani, njegovi ‘matičari’, iskazao se i u dugogodišnjem društvenom radu. Poznato je njegovo značajno djelovanje kroz Maticu Hrvatsku i brojne priloge u ‘Cetinskim vrilima’, pjevačkom zboru ‘Kamešnica’, amaterskom kazalištu u Sinju, Planinarskom društvu ‘Svilaja’, te u Geografskom društvu Hrvatske. Značajan je njegov rad u Matici hrvatskoj gdje je bio od njenog osnutka u Sinju 1971. godine. Iako se umirovljenički pečat radne knjižice udario te 1994. godine, mirovanja nije bilo. Poslije odlaska u mirovinu otvorilo mu se dosta slobodnog vremena kojeg je ispunjavao opisom prvenstveno Cetinske krajine, zatim Dalmacije, a svoje radove objavio je u mnogim časopisima; Cetinska Vrila, Meridijani, Hrvatska revija…

Samostalno je objavio nekoliko knjižica – Čuvajmo Peruću, Orlovac i Ruda, Moj Sinj i Cetina, ‘Sinjski rat’, ‘U potrazi za nadom’… Jedno njegovo veliko djelo je u čast velike bitke iz 1715. godine. Te dane kada branitelji uz Gospinu pomoć obraniše Sinj, profesor Vele napisat će tekst za dramski prikaz opsade Sinja 1715. godine. Zbog svega navedenog, prof. Velimir Borković 2011. godine dobio je nagradu Grada Sinja za životno djelo.

Primajući tada nagradu, profesor Vele je kazao:

‘Većina nas ima visoko mišljenje o sebi, međutim tek onda kada ga drugi potvrde prestaje biti subjektivno…  Netko je slikovito rekao kako su nagrade i priznanja sunce života, ali to sunce stvara i sjenu. Ne bi želio da me čitatelji krivo shvate, ali tako jedno veliko priznanje govori i što smo učinili i da sad zatvaramo knjigu i čekamo poziv Svevišnjega.’

I dočekao je profesor poziv Svevišnjeg. Sada će negdje gore u tim rajskim prostranstvima gledati svoju Cetinu, svoj Sinj, svoje ‘matičare’, gledati je li Opsada Sinja po njegovom tekstu. Ostalo je jedno prazno mjesto za stolom u Alkarskim dvorima, tamo u Matici, posebno srijedom kada su znali prijatelji popričati o svemu, o životu, aktualnim društvenim, kulturnim i političkim pitanjima.

Za sve što je dao svome Sinju, Hrvatskoj, školstvu, Matici hrvatskoj – veliko HVALA profesoru Velimiru Borkoviću, a obitelji iskrena sućut.