Što se bijeli u poštanskom sandučiću?

Što se bijeli u poštanskom sandučiću?

Poštanski sandučić. Koja je to sreća prije bila vidjeti da se nešto bijeli u sandučiću. Odmah si znao da ti netko blizak piše, da te voli, da putuje, da dolazi. To je imalo takvu čar. Razglednice smo gotovo svi skupljali. Poštari su bio omiljeni ljudi u gradu. Pa nije se bez veze govorilo da je nekoga napravio poštar. I onda dođu neka bezveznija vremena.

Svi tonemo u granice mogućeg. Poštanski sandučići su mjesta istresanja svega bezveznog što nosi ovo doba. Najprije te sačeka gomila materijala iz prodajnih centara koji bi trebali razviti tvoj potrošački stil. Ti si ga već toliko razvijao da si ugušen. Uvijek mogući minus. Ja to sve odmah pravac kanta. Bez razmišljanja. To je prvi red obrane.

Potom otvorite sandučić. Iznutra gomiletina računa strovali se na vas jadnike. Onda sortiranje kao u poštanskom uredu. Lijevo računi, desno kanta. Računi nema kakvih nema. Voda, slivova, struja, komunalnih telefona, interneta, televizija, škola, pretplata. Svaki čovjek svog knjigovođu treba imati.

Slivovi. Pa to tko razriješi je nobelovac. Popiješ bićerin vode a ono slilo, odvelo, ulilo, otočilo sve do Crnog Mora. Struju ne zna obračunat ni onaj što je smislio obračun. Staviš na stranu i plaćaš što treba prvo isključiti. To su prioriteti. Kao vatrogasac. Polijevaš gdje je vatra. I onda odjel ovrha. Ima raznih boja – bijele, žute, plave… Pogledajte vani kad poštar predaje poštu, svi nešto potpisuju. Potpisuju kamenčinu oko vrata kao i ja. Gore je danas biti poštar nego policajac. Ljudi od njih bježe ko od crnog đavola. Ovrhe. A što reći protiv organizirane bande spremne za cijeđenje. Kao limuna. U sprezi javnih bilježnika i odvjetnika predu kolo. A mi jadnici šutimo. Sve će oni nas ugasiti. I sebe su već ugasili.

Ja na sve imam pokret otpora. Ne dam da mi poštar nosi poštu petkom. Neću nervoze preko vikenda. Molim u ponedjeljak. Začepio sam rupice na sandučiću da ne vidim da ima pošte. A prijem pošte – sam u kućnoj atmosferi. Neću nerviranja. Pa vidim da ću umrijeti dužan.

Oprosti nama duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim.

Svako ja jutro tekst pročitam Dinkici. Kažem joj jutros da isto ja Vas valjda malo razveselim. Ona kaže “ako nisi njih jesi mene”. Jesam je, jesam.

Pozdrav ostatku svijeta.

Marko
https://www.facebook.com/marko.buratovic.7?fref=ts