mel

Stoljeće života predanosti, vjernosti i poniznog služenja

Autor/ica
Objavljeno: 3 listopada, 2021
STOLJEĆE ŽIVOTA

U dvorani Gospe Sinjske predstavljena je monografija ‘Stoljeće života pod okriljem Znamenja velikog – Školske sestre franjevke u Sinju’, autorice s. Marije Petre Vučemilo. Knjiga je to koja na više od 200 stranica i uz obilje arhivske dokumentacije predstavlja prije svega dragocjeno svjedočanstvo duhovnog života sestara, njihove predanosti, vjernosti i poniznog služenja u povezanosti s braćom franjevcima i vjernim pukom cetinskog kraja.

Uz autoricu, monografiju su predstavili fra Domagoj Runje, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i Stjepan Marković, profesor povijesti i filozofije u SSŠ Bana Josipa Jelačića u Sinju, koji su ujedno i recenzenti izdanja. Predstavljanju su nazočili gradonačelnik Grada Sinja Miro Bulj, predsjednik Gradskog vijeća Grada Sinja Petar Župić, predsjednik Viteškog alkarskog društva Stipe Jukić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, gvardijan Samostana i upravitelj Svetišta Gospe Sinjske fra Ante Čovo, provincijska predstojnica Mariborske provincije s. Veronika Verbič i izaslanica provincijske predstojnice Bosansko-hrvatske provincije s. Suzana Milardović sa sestrama njihovih provincija, provincijalna poglavarica sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga s. Andrijana Mirčeta s njezinim sestrama, ravnatelji škola i ostali predstavnici društvenog i kulturnog života Grada. Moderatorica predstavljanja bila je s. Natanaela Radinović.

Govoreći o monografiji profesor Marković naglasio je vrijednost djela s aspekta historiografije:

‘Djelo ima izuzetnu vrijednost jer spada u ono što mi nazivamo izvorni znanstveni rad. Nastalo je na povijesnim dokumentima koji su uzeti iz brojnih arhiva, ne samo na teritoriju Hrvatske nego i Slovenije, tako da je za povijesnu znanost ovo jedan velik korak naprijed, naravno u historiografiji cetinskoga kraja’.

Dio koji profesor Marković smatra posebno zanimljivim odnosi se na otvaranje škole na Čitluku, koju su časne sestre ustanovile 1927. godine:

‘Taj podatak do upoznavanja č.s. Marije Petre Vučemilo ja nisam znao, niti je on na bilo koji način bio objavljen u znanstvenim radovima ili publikacijama. Naime, prva državna škola na Čitluku je otvorena tek 1937. Već na ovom primjeru vidite koliki je doprinos ove knjige hrvatskoj povijesnoj znanosti’.

Profesor Marković priznaje da o radu sestara franjevki gotovo ništa nije znao:

‘Spadam u srednju generaciju ljudi. Znali smo da su na Čitluku nekada bili franjevci, bila je crkva i franjevačko imanje. To govore i dan-danas neki toponimi koji su ostali na tom području. Na primjer, neke njive nazivaju se ‘fratarke’, ‘fratarska voša’ itd. Ali dalje od toga apsolutno ništa nismo znali. A to da je na Čitluku postojala čak i škola, u kojoj je učiteljica s. Fabijana Neuwirth educirala naše pradjedove i prabake – to je nešto gotovo fascinantno’.

STOLJEĆE ŽIVOTA

U kronološki i smisleno povezanoj strukturi monografije, korak po korak, pratimo začetak i razvoj, radosti i poteškoće zajednice; sjemena koje se bori da uzraste i urodi plodom unatoč, često za opstanak i rast, nepovoljnim uvjetima. Fra Domagoj Runje, Sinjanin iz Karakašice, u svom osvrtu na knjigu govorio je o duhovnom pozivu sestara franjevki:

‘Knjiga predstavlja život sestara franjevki u Sinju od 1920. godine do danas. A ono što obilježava svaki redovnički i duhovni život jest unošenje duhovne dimenzije u svakodnevnicu – i to je najzdravija duhovnost. To dakle nije prigodna duhovnost koja se sastoji od odlaska na ova ili ona mjesta, neka prigodna slavlja, nego svakodnevan život u Božjoj prisutnosti, i to obavljajući one najsvakodnevnije poslove. Sestre koje su ovdje bile, još uvijek su tu ali ne u tolikom broju kao prije, one ne rade – ljudski gledano – ništa posebno. One kuhaju, peru, čiste, bavile su se i poljoprivredom, stočarstvom, ali u sve to one unose Božji duh i tako podižu život na jednu višu razinu’.

Fra Domagoj smatra da se ovdje ne radi o čisto humanitarno-karitativnoj djelatnosti:

‘Da bi čovjek to činio, on ne mora uopće biti vjernik. Čovjeku je urođena etičnost, a ona nije nužno povezana s nekom religioznom pripadnošću. To što se čovjek pokvari je druga stvar. U duhovnim ljudima etičnost se podrazumijeva, jer dobra djela kod duhovnih ljudi nisu potaknuta socijalnom osjetljivošću nego se radi o tomu da su oni potaknuti ljubavlju Božjom i tu ljubav oni jednostavno izražavaju. To je ono što sestre čine i činile su u ovoj sredini posljednjih stotinu godina’.

Nadahnuta Duhom i potaknuta ljubavlju prema svojoj redovničkoj zajednici, s. Marija Petra Vučemilo odlučila se marljivo sakupljati djeliće povijesti Provincije. Urodilo je to djelom koje, koliko to oskudni zapisi i predaja dopuštaju, ocrtava portrete osoba i zajednice, dajući obris jednog vremena u svoj njegovoj složenosti.

‘Knjigu sam napisala iz ljubavi prema zajednici i sestrama koje u mom rodnom gradu žive cijelo jedno stoljeće. Budući da ni sama nisam znala tu povijest, o stotoj obljetnici života i djelovanja sestara u Sinju željela sam to izvući iz zaborava, da ostane zabilježeno za mlade naraštaje’.

Karizma Školskih sestara franjevki je prvenstveno odgoj i poučavanje. Ali sestre su uvijek bile spremne i na druga djela u Crkvi, gdje su bile pozivane. Tako su na poziv franjevaca 1920. godine prihvatile djelovanje u Franjevačkom sjemeništu u Sinju, pripovijeda s. Marija:

‘Bili su to najjednostavniji kućanski i gospodarski poslovi, ali su sve to radile zdušno i stalno u svijesti da su Školske sestre franjevke. Kad nisu mogle poučavati po svojoj karizmi, one su poučavale svojim primjerom života. Tako su mladim naraštajima sjemeništaraca prenosile ljubav, vjeru, duh, koliko je bilo u njihovoj mogućnosti, koliko su mogle sudjelovati u njihovom odgoju. Dakle svojim primjerom više nego svojom riječju’.

Fratri su prepoznavali njihovo ponizno služenje i djelovanje, pa su ih pozvali na Čitluk, gdje su sestre pošle prvensveno se nadajući da će tamo moći vršiti karizmu svoje Družbe. odgoj i obrazovanje, objašnjava s. Marija Petra Vučemilo:

‘To im je u početku bilo i obećano. Ali okolnosti očito nisu bile tako povoljne. Ipak, sestra Fabijana Neuwirth kao iskusna učiteljica iz Slovenije došla je tu iako nije dobro poznavala hrvatski jezik. Maksimalno se trudila i okupljala seosku djecu, poučavala ih i tako osnovala privatnu osnovnu školu jer u Čitluku u to vrijeme uopće nije postojala škola’.

Sestre su u Čitluku djelovale do protjerivanja u vrijeme rata, a škola je djelovala do 1937. godine, tj. do izgradnje državne škole. A zatim slijedi treća postaja djelovanja sestara u Sinju:

‘Sestre su došle u Franjevački samostan u Sinju, preuzele su domaćinske poslove. S vremenom se apostolat sestara proširivao tako da su preuzele sakristansku službu i brigu za Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske. Sedamdesetih godina preuzele su podučavanje vjeronauka, orguljašku službu. U tim službama sestre i danas djeluju u Svetištu’.

Godine 1966. sestre su kupile malu obiteljsku kuću kod Luke u Sinju, tu su se nastanile. Odatle su razvijale svoj apostolat po okolnim župama, pomagale su svećenicima u župnom apostolatu. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj zapošljavale su se u školama, gdje i danas djeluju, u Sinju, Hanu, Hrvacama, jedno vrijeme u Trilju, u Grabu. Od prvotnog djelovanja razvilo se sadašnje djelovanje koje je više u skladu Družbe.

STOLJEĆE ŽIVOTA

Predstavljanje je osim govorne imalo i glazbenu dimenziju. Naime, zbor Lovretske sestre izveo je okupljenima gregorijanski napjev Ave Maria, recital Zauvijek okrunjena i skladbu Dajte mi sladak pjev. A nakon predstavljanja monografije vaš reporter upitao je autoricu o njenom pogledu na budućnost Školskih sestara franjevki u Sinju i cetinskom kraju. Sestra Marija, Sinjanka iz Lučana, kazala je:

‘U ovoj monografiji su navedena imena brojnih sestara koje su rodom iz Sinja i cetinskog kraja, i ja sama. Danas nas je manje. Ipak, živimo u nadi i vjerujemo u Božji poziv, što sam rekla i na predstavljanju. Pomlađena zajednica bila bi garant redovnica u ovom Gospinom gradu. Utječemo se Majci od Milosti, Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, da potakne mlade ljude ako osjete milost Božjeg poziva da se odazovu u redovnički život’.

Fra Domagoj Runje ovako se osvrnuo na pitanje o budućnosti duhovnih zvanja:

‘Duhovni poziv dolazi od Boga, ali i od ljudi. S jedne strane Duh Božji čovjeka nadahnjuje, potiče ga da odgovori potrebama svoga vremena. Kad ljudi prepoznaju da netko na Božji način odgovara tim potrebama, onda i ljudi takve osobe zovu. Osobno mislim da nikada neće nestati duhovnih poziva, oni su trajno tu, ali mijenjaju se oblici, mijenjaju se strukture. Ne smijemo biti na to navezani. Ljudi misle da ako neka struktura propada, a propada jer više ne donosi ploda, da propada i Crkva. Ne! To što propada, to nije Crkva. To je neko odijelo koje se istrošilo i treba se promijeniti. Kroz to i u Crkvi prolaze pojedine zajednice’.

Fra Domagoj smatra da te zajednice moraju mijenjati odijelo koje se troši da bi na jedan nov način rađale Krista:

‘Za duhovna zvanja ja osobno nemam nikakve zabrinutosti. To je povijesni proces koji nije ništa novo. Ako ćovjek istražuje malo povijest, onda vidi da mi ne živimo u posebno teškom vremenu što se tiče manjka duhovnih zvanja. U nekim dijelovima svijeta duhovna zvanja brojčano bujaju, u nekima ne. Ali kao vjernik nimalo ne sumnjam u to da Bog poziva koga treba tamo gdje treba’.

ferata@ferata.hr
0997370409