Taj Mahal by Ranko Budimir

Malo je stvari na svijetu koje su danas neotkrivene ili bar skrivene. U eri Interneta i sveopće dostupnosti sve možete vidjeti prije nego to stvarno vidite uživo. Dapače, iz svih kuteva, na stotinama fotografija. Za mene osobno, jedini efekt toga „vidi unaprijed“ pristupa je nekakvo, neću reć’, razočaranje kad vidim konačno ono što idem pogledati, ali nekakva ravnodušnost. Klasičan primjer toga u mom razgledalačkom dijelu života je bio Eiffelov toranj u Parizu. Toliko puta sam ga vidio na TV, fotografijama, Internetu, filmu da u onom trenu kad sam ga napokon vidio uživo – ah, dobro, ok, to je to. I tako sa dosta stvari. Jednostavno, sva ta današnja pomagala, gadgeti i ine olakšavalice u životu najčešće ubiju onaj pravi efekt iznenađenja, uzbuđenja i one istinske oduševljenosti. Ili sam ja jednostavno malo ostario.

Međutim, odlazak da bi se vidio Taj Mahal (č: Tadž Mahal) ne spada u tu priču. I njega sam vidio na stotinama slika, u dokumentarcima, u raznoraznim prilozima koji pričaju o sedam svjetskih čuda. I sve je ukazivalo na sličan rasplet i kad vidim tu bijelu građevinu.

Da bi se ušlo dublje u puni doživljaj, treba sve to posložiti u pravi kontekst: Indija, druga najmnogoljudnija zemlja svijeta, gigantskih gradova i nerazvijene infrastrukture; finih i blagih ljudi, ali s  velikim postotkom siromašnih. Boje Indije su valjda sve osim bijele: tamo sve djeluje posuto zemljom, negdje i blatom, siromaštvo je uočljivo na svakom koraku, iako ne nedostaje ni pokazatelja bogatstva i moći. Ali generalno, kad hodate ili se vozite tom zemljom, jasno vam je da tu pravi razvoj, onaj u evropskom smislu, još nije stigao. Ne samo da nije stigao; nego je još dug put pred njim. Odlazak na Taj Mahal je značio odlazak u 200 i nešto kilometara udaljenu Agru, grad u kojem su stolovali Mughalski vladari. Agra možda pruža realniju sliku Indije od svih drugih gradova. To nije Delhi, gdje ipak postoje veliki shoping mallovi i kvartovi koji odišu bogatstvom (doduše, iza ograde); to nije Bangalore, gdje dolaze svjetske IT kompanije i otvaraju na stotine tisuća radnih mjesta; Agra je prava Indija. Ona iskonska, još uvijek nedovoljno razvijena i za indijske pojmove. Vozeći se kroz Agru jedino što upućuje na bliskost Unescove baštine je pokoji putokaz; iako bez neizostavnog zaustavljanja i propitkivanja puta ni naš vozač se nije mogao snaći. Iako je porijeklom iz tog kraja. Ono što se može vidjeti po ulicama Agre je ipak nešto jedinstveno. Suživot ljudi, svetih životinja – krava, pasa, svinja koje izgledaju ko šareni (crno-žuti) veprovi i majmuna. Da, majmuna, koji trčkaraju okolo u skupinama i nekakvim organiziranim akcijama kradu poneke jestive plodove koje u vlasništvu drže ili ljudi ili drugi predstavnici faune. Sve to djeluje poprilično kaotično, ali taj grad živi svoj život. Naš je problem što bi se u tome svemu teško snašli.

Nakon prolaska kroz gužvu Agre, primakli smo se Taj Mahalu. Dovukli smo se do nekog parkinga i čim smo otvorili vrata auta koji nas je dovezao bili smo zatrpani stotinama ponuda lokalnih vodiča da nas provedu Taj Mahalom. Odabrali smo jednog vodiča (srećom je s nama kolega Aman, Indijac, čovjek koji je u stanju ispregovarati sve i svašta po najboljim cijenama), koji je već treća generacija vodiča po Taj Mahalu. Ili bar tako kaže. Na samom ulazu u kompleks se još ne vidi Taj Mahal; prvo treba kupiti karte koje imaju zanimljivu cijenu: 750 indijskih rupija (negdje oko 80 kuna) za strance ili 20 (?!) rupija za domaće. Dakle, ravno 37.5 puta jeftinije. Zanimljivo. Ušli smo unutra i primakli se velikim vratima, iza kojih se otkriva Taj Mahal. I onda počinje show. Kroz tamni portal u jednom trenutku ukaže se ultraextranevjerojatnobijela građevina (ovu riječ kojom opisujem boju sam upravo izmislio da pokušam pojačati dojam bjeline). Jedino što je izvjesno da bi se na tom mjestu mogao komotno prodavati osvježivač prostora ili usne šupljine jer malo tko s tog mjesta gleda prema Taj Mahalu zatvorenih usta. Bijela boja zgrade, odnosno takva bijela boja zgrade je zapravo u tom trenu teško objašnjiva jer je zgrada stara nekih 380tak godina. I potpuno je bijela. Prolazak kroz ta vrata vas vodi na čistinu s koje se Taj Mahal može vidjeti u svoj svojoj punini. Gledanje tog impresivnog prizora u pozadini prati priča našeg vodiča: Shah Jahan (č: šah Džahan, ili kako to zvuči kod našeg indijskog vodiča šadžahan) je izgradio grobnicu za svoju ženu Mumtaz Mahal. Ona mu je bila treća žena, ali jedina s kojom je mogao imati djecu. Toliko je bio zaljubljen u nju i toliko shrvan njenom smrću da je odlučio podignuti vječni spomenik i sahraniti je u njemu. Odlučio je izgraditi grobnicu (mauzolej) od indijskog bijelog mramora. Samo dopremanje mramora je trajalo šest godina jer je kupola Taj Mahala izgrađena iz jednog komada. To je trebalo donijeti s velike udaljenosti koristeći poprilično invetivne metode prijevoza za ta vremena. Indijski mramor ima specifična svojstva i često ga se pokušava imitirati talijanskim bijelim mramorom, ali u nekim svojstvima se ipak razlikuju. Indijski bijeli mramor ne apsorbira ništa. Time se zapravo objašnjava bijela boja Taj Mahala i danas, nakon stoljeća kiša, oluja, mećava i svega što kroz atmosferu prođe u tom periodu. Štogod prolijete po indijskom mramoru (kavu, viski, kolu, vino) i kolikogod to dugo ostavite; to se sve može isprati vodom i ne ostaje nikakav trag. Sve ono što se potencijalno nakupi na Taj Mahalu i bijelom mramornom podu koji ga okružuje, prva kiša će isprati. Postoje još neka zanimljiva svojstva tog mramora: propušta svjetlost. Za vrijeme punog mjeseca, dva dana prije i dva dana poslije, Taj Mahal je otvoren i noću. Posjetitelji tada mogu ući i vidjeti fantastičan efekt koji pruža svjetlo koje prolazi kroz mramor. Isto tako, mramor ima i zanimljive efekte refleksije svjetla, pa je ujutro i u toku ranijeg popodneva Taj Mahal potpuno bijel, dok je u kasnom popodnevu – žut.

Na samoj građevini postoje i detalji koji nisu bijeli: cvjetovi koji okružuju sva vrata koja vode u unutrašnjost Taj Mahala. Cvjetovi su napravljeni sa laticama crvene, zlatne, plave i zelene boje. Ti fragmenti nisu bojani mramor, to su tanki listići kamenja dovedenih sa raznih strana svijeta koje su majstori ručnim radom obrađivali u jako tankim slojevima i takve ih ugrađivali u građevinu. Rad vrijedan svakog divljenja.

U gradnji Taj Mahala, graditelji su koristili mnogobrojne trikove koji stvaraju popratne efekte. Jedan od njih je i način na koji je ispisan Kuran na okvirima vrata (šah Jahan je bio muslimanske vjere – često nazivaju Taj Mahal „draguljem muslimanske umjetnosti u Indiji“ iako zapravo njegov arhitektonski stil ima mnoge značajke perzijske i indijske arhitekture tog doba). Cijeli Kuran je ispisan na okvirima vrata koja okružuju ulaze u Taj Mahal. Ispisan je na taj način da ako stojite ispred jednih vrata možete normalno pročitati sav tekst koji je ispisan oko tih vrata bez većeg napora. Iako su vrata visoka po 30tak metara, slova koja su ispisana se povećavaju što se više udaljavaju od oka čitatelja, tako da iz čitateljeve perspektive sva slova djeluju jednako velika i čitate ih kao da su sva na papiru ispred vas. Naravno, čitaju ih oni koji razumiju arapsko pismo; ja nažalost samo mogu gledati u to.

Uglavnom, sve ono što sam na početku rekao, ovdje se nije dogodilo. Impresivna građevina je uživo bila još impresivnija; meni osobno se radi o građevini koja mi se uz Zlatni paviljon iz Kyota najviše urezala u pamćenje. Beskrajno bijelo,  na prekrasnoj lokaciji uz obalu rijeke, sa jako lijepim vrtovima koji okružuju Taj. Ono što je šteta u cijeloj priči je što je s druge strane rijeke, šah Jahan počeo graditi crnu verziju Taj Mahala, tu pak za sebe samoga. Zemljište je točno preko rijeke, temelji i danas vidljivi, ali nije puno odmakao. Nije ga prekinula vlastita smrt, prekinuo ga je u tome sin koji ga je svrgnuo s prijestolja optužujući ga da će rastrošnošću kojom je gradio Taj Mahal, ukoliko je ponovi u gradnji crne verzije, srušiti zemlju na koljena i ostaviti je na milost i nemilost stranim silama. Nije mu dozvolio da se zadužuje ni da troši teško stečenu državnu imovinu. Radi arhitektonske baštine šteta; s druge strane barem je stari šah uspio napraviti ovu prvu građevinu. Čisto kao paralela današnjici i našoj situaciji: oduvijek je bilo onih koji su smatrali da država može funkcionirati zadužujući se; kao i onih koji su se zbog zaduživanja bojali da će doći netko drugi i sve oteti. Eh, draga civilizacijo, što bi rekao Mišo Kovač – ostala si uvijek ista…

Živili!