Tihomil Rađa: Vizionar slobodne, pravedne, demokratske i europske Hrvatske

Sinjski velikani (6)

Jedan od sinjskih, ali i hrvatskih zaslužnika kojima je postavljena bista na Šetalištu Alojzija Stepinca u Sinju je Tihomil Rađa, emigrant, znanstvenik, novinar, osoba za koju mnogi ističu da je istinski, veliki domoljub. No, bilo je potrebno devet godina od pokretanja inicijative do postavljanja biste Tihomila Rađe.

Tihomil Rađa rođen je u Sinju 2. ožujka 1928. godine, kao četvrto dijete obitelji Ivana i Anđelke Rađe. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i kao vanjski učenik upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju, no nije ju završio, jer ga je Partizanski vojni sud, kada je imao 16 godina, osudio na 10 godina zatvora. Kaznu je služio u Splitu, Staroj Gradiški i Lepoglavi i svih tih godina nije mu bio dozvoljen susret s obitelji. Zbog teških uvjeta u zatvoru je obolio te je premješten u zatvorsku bolnicu u Zagrebu, a nakon odsluženih sedam godina zatvorske kazne pušten je na slobodu, na temelju amnestije. Iz zatvora je izašao kao 23-godišnjak. Zatvorska kazna, teški rad i bolest nisu ga spriječili u daljnjem školovanju te je u Splitu nastavio prekinuto obrazovanje, koje je potom nastavio na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Iako je bio pušten na slobodu, za komunistički režim je i dalje bio opasan politički neprijatelj, pa je konstantno bio pod nadzorom i pritiskom UDB-e. Zbog dojave da se sprema njegov novi progon, pa i mogućnost likvidacije, odlučio se na bijeg iz Jugoslavije u Austriju, u Linz, a potom se „skrasio“ u Švicarskoj,  gdje je u Fribourgu doktorirao političku ekonomiju.  Radio je u više švicarskih tvrtki, a vrijedi istaknuti da je od 1965. do 1993. bio glavni gospodarski stručnjak švicarske Federacije proizvođača satova.

Rađa je u progonstvu proveo 35 godina i sve to vrijeme zalagao se za neovisnu i demokratsku Hrvatsku koja je dio jedinstvene Europe. Bio je angažiran i na pomoći drugim Hrvatima u inozemstvu, pa i humanitarnoj. Pisao je za više listova hrvatske političke emigracije, obavljao je visoke dužnosti u HSS-u u inozemstvu. Cijelo to vrijeme je i dalje bio tiraniziran od jugoslavenskih vlasti, do te mjere da je UDB-a u Sinju dočekala njegovu suprugu Chantal i djecu Ivana i Marijanu, švicarske državljane, koji su došli posjetiti njegovu majku na samrti te ih je vratila u Švicarsku.

Tihomil Rađa je početkom 1990-ih godina sudjelovao u demokratskim promjenama u Hrvatskoj, a nakon povratka u domovinu nastavio je s publicističkim radom. Kandidirao se i za predsjednika HSS-a, iz kojeg je na kraju, zbog svoje vizije slobodne, pravedne i pravične Hrvatske isključen. I dalje je otvoreno govorio o problemima u hrvatskom društvu, no mnogi su to doživljavali kao neprijateljski čin, pa je bio marginaliziran. Rađa je shvatio da u Hrvatskoj i dalje vladaju odbojnost, podcjenjivanje i prijezir prema emigraciji, no to ga nije pokolebalo. Utemeljio je izvanstranačku, nevladinu organizaciju, Udrugu domovina i dijaspora, kojoj je cilj bio povezivanje intelektualnih, stručnih i drugih konstruktivnih snaga u Hrvatskoj i svijetu za razvitak demokratskih ustanova u Hrvatskoj, a uključio se i u rad udruge Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Na kraju se ipak vratio u Švicarsku gdje je i umro, 19. ožujka 2002. godine, u Sionu.

Posljednje počivalište Tihomila Rađe je u njegovom rodnom Sinju koji mu je posmrtno, 2002. godine dodijelio Nagradu za životno djelo, a 2018. podigao spomen bistu u „parku sinjskih velikana“.  Tim činom posebno je bio dirnut jedan od najbliskijih Rađinih prijatelja i suradnika iz emigracije dr. Ivo Vlajčević, koji je na svečanosti otkrivanja biste kazao da je sretan što Rađa barem može mirno počivati u svom Sinju i svojoj slobodnoj Hrvatskoj.

Foto: Arhiva Ferate

Inicijativu za postavljanje spomen obilježja Tihomilu Rađi pokrenuo je 2010. godine tada gradski vijećnik, a danas gradonačelnik Sinja i saborski zastupnik Miro Bulj, uz suglasnost Rađine sestre Darije Lukačević i dr. Ive Vlajčevića. No, osam godina, uvijek iznova, otkrivali su se proceduralni razlozi zbog kojih inicijativa nije dolazila na Gradsko vijeće. Kada je konačno prijedlog za postavljanje biste Tihomilu Rađe došao pred gradske vijećnike, jednoglasno je prihvaćen. Sljedeće godine, u svibnju 2018. bista Tihomila Rađe, rad akademskog kipara Stipe Sikirice, postavljena je u „parku sinjskih velikana“. Svečanost otkrivanja održana je u organizaciji Grada Sinja i Ogranka Matice hrvatske u Sinju, uz nazočnost brojnih visokih državnih dužnosnika i gostiju. Okupljenima se tada obratio i nekadašnji Rađin suradnik i tadašnji predsjednik Gradskog vijeća Joško Kontić, koji je istaknuo da je Rađa beskrajno volio svoj Sinj te da je  postavljanje biste Tihomilu Rađi poruka kako vrijedi živjeti za ideale, patiti zbog ideala, opraštati zbog ideala, razočarati se u ideale, ali nikada ne odustati od svojih ideala, jer upravo su ideali to što čovjeka čini čovjekom.

Inicijator postavljanja biste dr. Tihomilu Rađi, Miro Bulj i danas kaže da je Rađa svojim životom svjedočio kako se voli i brani ono što je najvrjednije – sloboda, čiji je duh o neovisnoj Republici Hrvatskoj Rađa širio zapadnom Europom.

“Postavljanje biste je najmanje što je Sinj mogao učiniti za Tihomila Rađu. Ona je svjedočanstvo mladim generacijama kako se treba voljeti svoja domovina i kako se treba za nju boriti. Moram kazati da su u postavljanju biste Tihomila Rađe puno doprinijeli Rađini prijatelji Ivo Vlajčević i Joško Kontić, koju su sve to i pokrenuli i tada mladi znanstvenik, politolog Jakov Žižić, koji je u to vrijeme pišući o Tihomilu Rađi osvijestio javnost koliko je Tihi napravio za Hrvatsku“, istaknuo je sinjski gradonačelnik i saborski zastupnik Miro Bulj.

Dr. sc. Jakov Žižić ističe da su dva razloga zbog kojih je Tihomil Rađa zaslužio i ima svoje mjesto u javnom sjećanju svog rodnog Sinja. Prvi je taj što je više od 35 godina života proveo u egzilu, krećući se u jednom  prodemokratskom krugu hrvatskih intelektualaca i aktivista, skupini ljudi koja je zaslužna jer je politički i ideološki osuvremenila hrvatsku državotvornu borbu.

„To su ljudi koji su većinom preminuli i nisu više među nama i kojima neminovno prijeti zaborav zato što su općenito bili nepoznati široj javnosti. Djelovali su izvan domovine, nisu se previše isticali, nisu tražili medijsku pozornost, nisu nakon povratka u domovinu obavljali visoke funkcije. Rijetko tko je od njih dobio zasluženo mjesto u javnom sjećanju svoje domovine Hrvatske, samostalne i slobodne. Zapravo, jedino je Tihomil Rađa dobio zasluženo mjesto i zato je važno da smo mi u Sinju uspjeli dovesti do kraja postavljanje biste Tihomila Rađe“, kaže Žižić.

Drugi razlog zašto je važno da Rađa ima mjesto sjećanja u javnom prostoru u svom rodnom Sinju jest činjenica da je preživio komunistički narativ o političkim emigrantima.

„Hrvatske političke emigrante je općenito komunistička Jugoslavija paušalno i neutemeljeno ozloglašavala kao ekstremiste, fašiste, ustaše, teroriste i te konstrukcije su nažalost opstale. I dan-danas u našem javnom i medijskom prostoru imate glasne i vidljive aktere iz politike, medija, civilnog društva, iz akademskih institucija koji i dalje šire i nameću tu jednu konstruiranu, lažnu, neutemeljenu, paušalnu sliku o Hrvatima koji su djelovali u egzilu. S time smo se mi suočili i u Sinju tijekom tih osam godina političke borbe da Tihomil Rađa dobije svoju bistu. Kroz to smo zapravo pokazali da on zapravo, kao i velika većina Hrvata koji su djelovali u egzilu, nisu imali nikakve veze s ustaštvom, dapače, osuđivali su i odbacivali ustaštvo, bili su prodemokratski orijentirani i željeli su Hrvatsku kao članicu europskih integracija, kao jednu zapadnu demokraciju.“

Žižić smatra da je sasvim prirodno to što je Tihomir Rađa dobio svoje zasluženo mjesto u javnom sjećanju u svom rodnom Sinju kojim se ponosio.

„Nakon povratka iz Švicarske 90-ih Rađa je uglavnom živio u Zagrebu, ali je dolazio u Sinj, no on je svoju mladost, te formativne godine proveo u Sinju gdje je, kako je i sam rekao, počeo formirati svoje političke stavove, svoja životna načela i životne vrijednosti . Zato je važno da je upravo u Sinju, u kojem je na kraju krajeva i njegovo posljednje počivalište, dobio jedno mjesto u javnom sjećanju. Na kraju valja reći da se život i djelovanje i značaj Tihomila Rađe ne bi trebali svesti samo na tu bistu koju ima u Sinju, na taj jedan komad javnog prostora u središtu Sinja. Mislim da je poruka njegovog života i poruka onoga za što smo mu se odužili puno veća, jer njegov život je svjedočanstvo neumornog, nesebičnog rada za hrvatsko opće dobro, za moralna načela i odgovornost u javnom i političkom djelovanju. To je zapravo poruka, ja bih rekao, i praštanja i pomirenja i, možemo reći, traženja nečega dobrog u ljudima. Kao osoba koja je sudjelovala u tom cijelom procesu da se naša zajednica oduži Rađi i organizaciji znanstvenog stručnog skupa koji smo imali, na predavanjima i izradi Zbornika, zahvaljujem se svima koji su sudjelovali u tom procesu, svima koji su pridonijeli, svima koji su pomogli. Izdvojit ću Joška Kontića, jer je on zapravo bio osoba koja je to pokrenula, bez njegovog inicijalnog doprinosa ne bismo mogli reći da smo se kao lokalna zajednica odužili Tihomilu Rađi, koji imaj značaj i važnost za cijelu našu domovinu i hrvatski narod“ ističe dr.sc. Jakov Žižić.

Fra Mirko Marić, sinjski franjevac i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Sinju posvjedočio nam  je o svom poznanstvu s Tihomilom Rađom, kojeg je posjećivao u Švicarskoj i koji je njega posjećivao u Njemačkoj. Rađu opisuje kao čovjeka kojeg su oduvijek krasili ljubav prema svojoj domovini i svom narodu, a iznad svega prema svom Sinju, no dodaje da su Rađu često okruživali nepravedni ljudi.

„Uz sve što mu se dogodilo u životu, Rađa je uspio završiti srednju školu, fakultet, doktorirati i postati profesor, ekonomist svjetskoga glasa, a to puno govori o tome kakav je bio. Njega politika kao politika nije zanimala, ali je volio svoju zemlju, svoj narod. Rađa nikada nikoga nije napadao, bio je krasan čovjek, bio je duša od čovjeka i zaslužio je bistu u svom Sinju“, kazao je fra Mirko Marić.

Tihomil Rađa većinu svoga života bio je neshvaćen i neprihvaćen u svom rodnom gradu i svojoj domovini zbog predrasuda i neznanja koji su proizašli iz komunističke propagande. Najmanje što je Sinj mogao napraviti da mu se oduži za sve ono što je činio za slobodnu i demokratsku Hrvatsku i za svoj Sinj je postavljanje biste u „parku sinjskih velikana“, među koje i pripada.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.