svabo

Treća slavonska priča A. Botića – Petar Ruščić: Mater me ‘krkale’ bolesnog nosila od Tijarice, priko Imotskog do Mostara, pa vlakon u Slavoniju

Autor/ica
Objavljeno: 28 lipnja, 2021
RUŠČIĆI

Petar i Neda Ruščić

U istočnom dijelu Vrbanje, u Starome kraju, zabilježena je jedinstvena priča. U omanjoj, tipičnoj slavonskoj kućici sa svojom životnom suputnicom obitava najstariji Vrbanjac. Petar Ruščić rođen je davne 1926. godine na Tijarici.

‘O našem dolasku u Vrbanju mogli bi se romani napisati i filmovi snimit. Mene je mater Iva, rođena Čubić, onako po naški skoro „krkale“ ili na leđima, zbog moje bolesti, nosila od Tijarice, priko Ciste Velike i Imotskog do Mostara. Onda smo ti kroz Bosnu, ratom zahvaćenu, danima putovali na sve načine, i pješke i vlakom, do Broda. Zatim smo, znajući di su naši, došli do Vrbanje. Bilo je to 1942. godine, a godinu posli došle su sestre Pera i Marija’, priča Petar.

Petar nam opisuje i svoje neprilike, koje ga prate još od djetinjstva.

‘Mene ti je kao malog ugrizla zmija i ličio me ‘ko je stiga’. Nije bilo likarije, nego pučki se ličilo. Nije to dobro urađeno i onda su mi, kad san imao osam godina, otkinuli nogu. Od tada ti je moj život takav, a radilo se svega i svačega’, kaže Petar, kojeg zbog poznavanja brojnih tema zovu i vrbanjskom živom enciklopedijom.

‘Bilo je malo zemlje, ali smo mi „kirijali“ s našim Plazibatima. To ti je izvlačenje stabala iz šume, ove spačvanske. Nadničarili svi kod gazda, ovih domaćih. Bio sam i trgovac, sportski djelatnik, ma svašta sam bio’, pipovijeda nam Petar.

Zanimljivu životnu priču pomno sluša i Petrova životna suputnica, kojoj smo za početak njezine ispovijesti otpjevali stihove koji su se u zemane pjevali u Tijarici za jednu ljepoticu:

‘MOJ KOLEGA DI ĆEMO NA SILO
ISPOD GREDE KOD PAVIĆA NEDE’.

Na te je riječi Neda i suzu pustila, otkrivajući nam da su stihovi o njoj.

‘Doša’ je moj Petar po mene 1962. godine, kako tada, tako i danas u svemu zajedno, rodio se sin i ‘ćer. Radi, muči, trudi se! Uglavnom san ja oko kuće radila, dok je on kirija, u trgovini bio i tako godina za godinom’, kratko nam ispriča Neda, dodajući kako se malo teže snalazila u ovoj ravnici i blatu, jer je došla s kamena i to u štiklama. No, brzo se snašla i broji već 59. godinu u slavonskoj ravnici.

O njezinom su Petru druge priče nadaleko poznate, a vezane su uz sport, odnosno Nogometni klub Hajduk.

‘Od kad znan za se u sportu san, posebno u nogometu. Hajduk mi je na prvom mistu, tu nema priče. ‘Ej, kad se sitin tih dana od Beare, Vukasa, pa Cuzija s onim kupom 1967., poslin Holcera, Jerkovića, Šurjaka, a jesu valjali i Vujovići, Gudelj. To su bila vrimena! Sada je to drugačije, nije dobro, tribamo se popraviti. Ima publike, sve je to dobro, ali trofeja fali. Učlanio sam najviše ljudi iz ovog županjskog i vinkovačkog kraja u Hajduk nego i’ko. Bio san dugo godina i voditelj našeg nogometnog kluba Krajišnik, sada Vrbanja, vodio knjige, trenira’, svašta sam za klub radio. Vodio san dosta poslova vinkovačkog podnogometnog saveza. Stigle su brojne nagrade za to’.

Neda nam otkriva još neke nevjerojatne zanimljivosti o svom supružniku.

‘Ne navija on za Hajduka, on je lud po tom pitanju. On ti Hajdukove utakmice samo sluša i ne gleda na televiziji. On ‘oda po dvorištu, ja gledam i javljan rezultat. Kad Hajduk da gol onda piva i veseli se, a kad javin da je primio gol viče i beštima, onako po dalmatinski’.

Petar nam objašnjava zašto ne gleda Hajdukove utakmice na televiziji.

‘Ne bi ja to izdrža’, srce bi me strefilo. Jer kada primimo gol, i kada ga ponavlja ja mislin primio Hajduk drugi gol, a ja to ne mogu izdržat’, zato je Neda moj komentator’, priča nam Petar, dodajući kako je često dolazio u Dalmaciju na utakmice u Split, a u Trilj kod rodbine.

Dolazio je Petar i na Alku i neke obiteljske svečanosti. Putovao bi vlakom preko Vinkovaca, unskom prugom do Splita, a sada ostala je pusta željeznička postaja u Vrbanji, tek pokoji vlak prođe tračnicama koje su nekada za ovaj kraj život značile.

ELJEŽNIČKA VRBANJA
Print Friendly, PDF & Email

Na vrh