U čast fra Miji Kotarašu otkriven spomenik u Otoku

Jučer je u Otoku održano spomen slavlje u čast poginulim Otočanima 1715. godine te slavlje u čast fra Mije Kotaraša, župnika ove župe od 1908. do 1917. godine koji je tijekom svog djelovanja u Otoku i Udovičićima učinio mnogo toga na više područja.

Povodom 100. godišnjice njegove smrti iz tiska je izašla knjiga ‘Fra Mijo Kotaraš – Cetinski orao’ autora Ivana Kozlice u kojoj su sabrani tekstovi kroz koje se prati život i djelovanje fra Mije Kotaraša koji je dugo bio ostao, a i danas je preko starijih kojima su živo svjedočili njihovi preci, u kolektivnoj memoriji stanovnika ovog područja.

Program je započeo molitvom odrješenja i polaganjem vijenaca od strane predstavnika Općine Otok kod spomenika poginulim Otočanima 1715. i poginulima u Domovinskom ratu. Spomenik je izvorno podignut 1915. godine upravo u vrijeme kada je fra Mijo Kotaraš bio župnik u Otoku.

Potom su položeni cvijeće i svijeće kod biste otočkog župnika iz 1715. godine fra Stipana Vučemilovića koji je poginuo na otočiću Dugišu na Cetini skupa sa svojim župljanima, a zatim je otkriven spomenik fra Miji Kotarašu koji se nalazi ispred nove crkve, uz spomenik fra Stipanu Vučemiloviću. Spomenik je dar fra Bože Norca-Kljaje i sinjskog samostana, a otkrili su ga sinjski gvardijan fra Marinko Vukman i načelnik Općine Otok Silvijo Norac-Kljajo.

Poslije blagoslova i polaganja cvijeća i svijeća uslijedila je sveta misa koju je predvodio fra Marinko Vukman, a zatim i prvo predstavljanje ove knjige. Program je vodio fra Šimun Bilokapić, a knjigu su, uz autora Ivana Kozlicu, predstavili don Josip Dukić te fra Ante Čavka koji je imao posebno nadahnuto izlaganje.

U nastavku se nalazi pjesma posvećena fra Miji Kotarašu koju je napisao naš pjesnik Ante Nadomir Tadić Šutra i koja je objavljena u ovoj knjizi.

‘Rodi’ se u Topolju
kraj kraljevskoga Knina,
al’ je za Božju volju
nosi’ plašt od trnina.

Ka ditešce je resa
uz tvrđavu i rike
i već u stine klesa
molitve i prodike!

Di god se bure tuku,
nevoljnin bi pruža ruku,
a brat mi nio mijo
koje god vire bijo!

Gradijo je i crkve,
i iz žestice, zide
za šamatorje, i sve
šta brižne oči vide…

Narod naš još ga panti
po kapelan Otoka;
Gospi i sveton Anti –
crkvi svetoga Roka…

Tvoj milosrdni kremen
još pali luč i ječi –
kako se steže remen
i prid oltaron kleči!

O, kako žarko žare,
riči za siromaje.

Koje l’ slasti, cor dare,
pireći proplamsaje!

Rane svetoga Vrame,
zagrljaj i poljubac,
i Veronikin rubac –
njive mu izbrazdane…

Po tin Božjin Njivama
i sadi’, i troskot čupa,
da b’ rajskin livadama
bi’ vridan jednog pupa.

Ponizni Božji sluga,
virnit štit i poluga,
brižni Pastir – pratar naš –
dobri Mijo Kotaraš!’