Zbogom kapetane!

Nije moguće! To nikako ne može biti istina! Al’, nažalost, ipak jest. Život je ponekad okrutan, a upravo takav je bio ove srijede kad se pojavila vijest o smrti Mladena Pavića Kemba. Otišao je prerano, definitivno prerano s ovozemnog života.

Iako je već neko vrijeme njegovo zdravlje bilo dobro narušeno, nitko nije očekivao ono najgore. Njegovo srce prestalo je kucati mjesec dana nakon što je knjiga njegova života zatvorila svoju 61. stranicu.

Za Sinjane, Cetinjane, navijače, igrače, novinare,za cijeli puk bio je najbolji koji je ikada nosio košarkaški dres Alkara. Jedan od najvećih sportaša kojeg su dali Sinj i Cetinska krajina. Svoju posljednju utakmicu Kembo je izgubio, smrt je prerano odsvirala kraj. Nije bilo produžetaka u kojima bi on sigurno pobijedio. Bila je to samo utakmica na ovosvjetovnom terenu, a dobri naš Kembo preselio se među košarkaške koševe vječnosti i tamo će čekati sve one koji su ga voljeli i poštivali, a takvih je mnogo.

Za sve ono što je postigao u košarkaškom loptanju uvijek je isticao svog najdražeg trenera, legendarnog Stipu Vrcana. Sve je započelo davne 1975. godine kada je gimnazijska košarkaška natjecanja pratio spomenuti trenerski velikan, koji je nakon jedne utakmice tada ‘Malome’ iz Pavića rekao: ‘Mali, di si ti do sada? Sutra da si doša na trening Alkara i ponesi dvi slike sa sobom’. Sutra je ‘Mali’ došao sa svojim slikama, a ostalo je povijest…

U dresu Alkara odigrao je na stotine utakmica. Svojim potezima, koševima, igrom, inteligencijom oduševljavao je sve koji su gledali ovog velikana košarke. Bio je igrački predvodnik one generacije koja je donijela najveći uspjeh sinjskog sporta u povijesti. Bili su to dani ponosa i slave, dani kada je Alkar gazio košarkaške velikane u znamenitom kupu Jugoslavije u sezoni 1983/84. Kembo i društvo redom su, uz pomoć svojih vjernih Maligana, u očaj bacali Šibenku, Trepča nije ni došla do Sinja, Borca iz Čačka, jakog Zadra. U velikom finalu u dolini Neretve u Metkoviću tek je europska Bosna, uz pomoć sudaca, uspjela zaustaviti Vrcanove momke.

Tog 20. ožujka 1984. godine Sinj se preselio u Metković, bio je uz svoje vitezove. Bodrilo je oko tri tisuće sinjskih navijača Kemba i njegovog mlađeg brata Zvonka. Bili su tu još Dario Čugura, Damir Župić, Ivica Pleština, Joško Boban, Ante Boban, Ivo Čović, Boris Poljak (kapetan), Bare Vujina, Ivica Župić, Davor Vučković. U susretima do finala igrali su još Milorad Dimitrijevski, Ivica Ljubičić i Damir Čugura. Na klupi veliki Stipe Vrcan. Predsjednik Mirko Vojković, pomoćni trener bio je Petar Perajica, a tehniko Goran Caktaš, uz Kemba i Gorana Sobina autor velike pobjede nad Cibonom 1995. godine.

Diljem Hrvaske, u Zagrebu, Zadru, Splitu, Šibeniku ili u bilo kojem drugom mjestu na spomen Alkara iz Sinja uvijek se pitalo je li stigao Kembo, a ako nije, onda bi slijedilo: ‘Kako je?’ ‘Pozdravite ga’.

Poštivan i cjenjn u svome kraju među suigračima, trenerima, navijačima, ali i kod svih onih protiv kojih je igrao. O velikanu sinjske košarke puno je onih koji su govorili ili pisali, isticali njegove igre i postignute koševe. Možda se najbolje podsjetiti što je u prigodi sjećanja 30 godina od velikog finala kupa, 2014. godine o svom sugrađaninu, prijatelju, velikom košarkašu objavio portal Ferata:

‘Bilo jednom jedno vrijeme kada je Alkar gazio moćnoga Borca, veliku Šibenku, strašnoga Zadra, europsku Cibonu i još europskiju Jugoplastiku… Bile su to godine u kojima je Alkarov dres nosio njegov najbolji igrač svih vremena – Mladen Pavić Kembo. Kembo Veliki. Imao je strašan šut, imao je nebeski skok, snagu, pamet, sve… Frajer je mogao igrati gdje god hoće, ali… Otišao je tek u prvoligaški Dalvin, pa u hiperambicioznu Puljanku iz koje ga je trener Ranko Žeravica želio povesti u Crvenu Zvezdu. Kembo je izabrao povratak kući, u svoj Sinj. Bez tog čudnog come backa ne bi bilo finala kupa, bijelih liga i sinjskih trijumfa nad košarkaškim velikanima.’

Dovoljno je ovo pročitati i svima će biti jasno tko je zapravo bio Kembo. Teško je pobrojati sve te maestralne igre i postignute koševe, od onih opisanih slavnih utakmica do onih gdje je znao doslovno sportskom suparniku utrpati i 50 koševa. Tako je bilo 1991. godine u ogledu Alkara sa slovenskim Triglavom iz Kranja u tadašnjem međurepubličkom natjecanju.

Prerana smrt Kemba je zadesila na poslovima tajnika Zajednice sportskih udruga Grada Sinja, gdje je radio više od dva desetljeća. Prije toga, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća bio je i direktor Radio Sinja, a ranije i sinjskog hotela. Moglo bi se još puno toga zapisati i kazivati, spominjati i nabrajati o najboljem igraču koji je ikada oblačio dres sinjskog Alkara.

Tužan je ovaj dan, ujedno pun simbolike, jer i nebo je danas pustilo svoje suze, kišne kapi i ono plače za svojim Kembom.

Zabrecat će sinjska zvona i otpratiti u 16 sati na groblju sv. Frane u rajska prostranstva velikog košarkaša i velikog čovjeka koji je, sinjski kazano, uistinu bio ‘čovik ipo’. Zbogom dragi kapetane!

Tvoji najmiliji, tvoj Alkar, prijatelji, suigrači kao i svi u ovoj dolini Cetine ponosni su na tebe. Neka ti je laka hrvatska zemlja koju si iznimno volio. Počivaj u miru Božjem.