Životni put Lišnića iz Vrpolja, preko Vrbanje do Osijeka

Poznata je činjenica kako nakon Dalmacije, najviše Dalmatinaca živi u Slavoniji. Desetljećima je sa sitnom prtljagom, u koju bi stao čitav prethodni život, na tisuće ljudi s dalmatinskog krša odlazilo za boljim životom. Svoja popločana guvna i šavarete kuće s malo obradive i škrte zemlje zamjenili su slavonskom ravnicom i plodnom crnicom. Za sve njih Slavonija je bila obećana zemlja.

Boraveći ovih dana u srcu Slavonije u gradu Osijeku, susreli smu upravo potomka onih čiji su roditelji napustili triljski kraj i odselili se u Slavoniju. Šetajući središtem slavonske metropole, u neposrednoj blizini središnjeg gradskog trga, Trga dr. Ante Stračevića, u  Strossmayerovoj ulici, između brojnih ugostiteljskih i uslužnih objekata na jednom od njih ističe se ime vlasnika Josipa Lišnića. Iako naše poznanstvo traje određeno vrijeme, nikada do sada nije bilo prilike za kazivanjem zanimljive životne priče njegove obitelji. Nekako to uvijek budi ljudsku, zavičajnu, ali i novinarsku znatiželju. Posebno iz razloga što je Josip svome ugostiteljskom objektu dao ime ‘Marjan’. To sve govori. Malo po malo, počeo je s pripovijedanjem o tome kako su njegovi stariji napustili rodni kraj i krenuli u za njih obećanu zemlju, ravnu Slavoniju.

‘Moji su ti iz Vrpolja, tamo poviše Trilja. Iz tog kraja uglavnom su se odselili u prošlom stoljeću u Vrbanju pored Županje. Tako je i moj otac Grgo početkom drugog svjetskog rata 1942 godine kao 15-godišnjak doselio u to selo za susjedima koji su tu već se udomaćili. Radio je sve i svašta kod domaćih gazda, a sve kako bi imao za koricu kruva. Ratne godine, neimaštine, bio je težak život. Kako su vojske prolazile i dolazile kupile bi mladiće, pa tako i mog oca koji je prispio u redove NDH-a vojske. Slijedili su teški dani i godine, sve do Dravograda, pa je u poznatom Križnom putu prošao nazad kao domobran do Vinkovaca. Rijetko je ili skoro nikako otac pričao o tome’, kazuje Josip, dodajući kako je nakon toga svojevrsna abolicija neprijatelja novog društvenog uređenja usmjerila novi način života oca i njihove obitelji.

‘Nakon Drugog rata i tih događaja, svi oni koji su se ogriješili na bilo koji načn tijekom rata protiv novog poretka dobili su mogućnost svog iskupljenja. Trebalo je tada radnika u svim poslovima. Tako su mnogi započeli poslove u šumariji, vojsci, a neki su prispjeli u organe reda, tadašnju miliciju i neke druge poslove. Moj otac je, s nekolicinom svojih kolega s tog Križnog puta, prispio u milicijsku odoru. Služba je bila u neposrednoj blizini Vrbanje, u selu Drenovcima. Međutim, nije to dugo trajalo, nekih sedam godina’, pojašnjava Josip.

Ocu je za oko zapela jedna djevojka iz rodnog mjesta Vrpolja, Maša Bilonić. Ljubav je bila obostrana, ali je postojao jedan uvjet.

‘Moja mater Maša, tadašnja djevojka moga oca, bila je izričita – spremna je za udaju, samo on mora skinuti uniformu i raditi neki drugi posao. Milicija ne dolazi u obzir! Ljubav je jača i od državne službe, pa je otac nakon sedam godina službe pristao na sve i oni su se vjenčali 1954. godine u crkvi sv. Mihovila arkanđela u Trilju. Godinu poslije rodila se sestra Marica, a ja sam došao na svijet 1957. godine. Nakon toga uslijedio je novi težački život mojih roditelja i nas’, priča Josip.

Na ulazu u Vrbanju, kod želježničke postaje. Josipov otac je radio u mlinu, sve do 1964. godine kada je ta zgrada izgorjela u požaru. Cijela obitelj stanovala je u stanu u blizini mlina i pripremala se za gradnju kuće, u obližnjem naselju zvanom Drumarnica.

‘Nakon toga, od te 1966, godine, otac je od obitelji Tulumović u središtu Vrbanje preko puta crkve iznajmio prostor za gostionicu kojom je dao ime ‘Lovac’. Radilo se zaista odlično i uspješno sve do 1971. godine kada se naša obitelj seli u Osijek. Tu smo radili, stvarali, pa tako i ovaj naš objekat u kojem su kafić, biljar sala i apartmanski sadržaji. Naravno, kako bi se znalo da smo Dalmatinci dali smo mu ime’Marajan’, priča Josip.

Našem razgovoru u tom se trenutku pridružio njegov mlađi sin Marko, jedan od najboljih biljarista u Hrvatskoj, koji se okitio brojnim naslovima prvaka Lijepe naše i čije boje branio na značajnim međunarodnim natjcanjima. Za razliku od Marka, stariji Josipov sin Ivan poznato je nogometno ime. Nosio je dres i Osijeka, nekadašnjih prvoligaša Kamen Ingrada, Belišća, bio je u Hrvatskom dragovoljcu, Karlovcu, malo u Grčkoj, Belišću i drugim klubovima.

‘Iako sam poslom i životom u Osijeku, uvijek volim otići do svog rodnog mjesta ili ako su prigode do rodnih ognjišta mojih roditelja’, kazuje nam Josip.

‘Drago mi je otići do moje Vrbanje do prijatelja. Uglavnom se to odnosi u vrijeme kirvaja 12. rujna kada se slavi Preslavno ime Marijino ili za vrijeme svinjokolje. Odem do prijatelja Žapera, Kurtovića do Brčića i drugih. Sjednemo u Casablanci i vratimo sjećanja na prošla vremena. Međutim, u svakoj prigodi odem do groblja, kako bih zapalio svijeću za moju pokojnu sestru Nadu. Imala je samo desetak dana života kada je preminula 1959. godine’, kazuje Josip.

Josip nam otkriva i kako je prošle godine bio u kraju svojih roditelja, u trilju i Vrpolju, gdje ima blisku rodbinu.

‘Žao mi je što ovaj naš razgovor nije slušao moj otac Grgo, koji je nažalost preminuo pred kraj prošle godine’, zaključio je svoju priču Josip Lišnić, Osječanin korjena vrpoljskih.