Zlatni pir Anđe i Jerke Budimir

Tekst: Mislav Cvitković / Foto: Foto Žižić

Na Čitluku, pogotovo u obitelji Budimir, u subotu je bio poseban dan: Anđa i Jerko Budimir slavili su zlatni pir, 50. obljetnicu bračnoga zajedništva i uzajamne ljubavi.

U crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske najprije su misnim slavljem, kojeg je predvodio fra Eugen Poljak, a suslavio fra Pavao Vučković, obnovili svoje bračne zavjete i zahvalili Bogu na svim darovima koje im je kroz život darovao, na svim mukama i na svim radostima, a pogotovo na najvećoj radosti: troje djece i deset unučadi! Potom su sa svojim najbližima proslavili svečanom i veselom gozbom u svojoj kući na Čitluku.

Za Jerku i Anđu ove gornje riječi o zajedništvu i ljubavi, križevima i radostima nisu samo riječi jednog kratkog izvještaja na Ferati. Ovo i pišem zato što ih ti ljudi zaista utjelovljuju u njihovoj punini, jer su zaista primjer kako prigrliti križeve i kako pjevati u radosti – oboje gledajući kao dar od Boga. Zato njihovu priču vrijedi ukratko ispričati.

Nisu lak život imali Jerko i Anđa. Jerko je rođen u Maljkovu, oca nije upamtio niti mu znade groba. Kao momak je pokušao zaraditi koru kruha paleći klak, radio je na gradnji ceste prema Kninu i potom u rudniku ugljena u Potravlju – onom mističnom rudniku kojeg se rijetki tako izravno sjećaju. Od toga se nije moglo živjeti – reći će nam Jerko – i trbuhom za kruhom, malo nakon što je oženio Anđu, rođenu Glavinić iz Potravlja, morao je poći u Njemačku, gdje je u Erlangenu kraj Nürnberga proveo punih 45 godina radeći u Siemensu. Prvih 30-ak godina proveo je sam, a u Ratu mu se, nakon što je podigla djecu, pridružila i Anđa. Ovog kolovoza potpuno su se vratili iz Njemačke u svoju kuću na Čitluku. To je bio drugi povod obiteljskom slavlju u Budimira.

Ja sam ih upoznao u Erlangenu, gdje su mi drugi dan po dolasku, nakon hrvatske mise ljudi rekli: “Imaš ovdje dvoje ljudi oko Sinja – to su ti najbolji i najpošteniji ljudi u Erlangenu, a došli su prije ikoga od nas!” I 50 ljudi kaže tu istu rečenicu! A ja je, nakon nebrojenih popodneva s njima, skoro svake nedjelje kroz 2 godine, mogu samo potvrditi: ti ljudi su pravi istinski kršćani, pravi bračni drugovi… ma jednostavno: dobri ljudi. Oni su primjer da teški (a ne laki) putovi života na kraju urode plodom, da brak može opstati samo uz bezgraničnu ljubav i beskonačnu žrtvu, da se već na ovome svijetu isplati bezuvjetno činiti dobro i da bez obzira na neimaštinu vrijedi stvarati djecu: “Dobro je kad iman kome sve ovo ostavit’! Da neman kome, e onda ne bi valjalo.”, reći će Jerko. A “sve ovo” je pritom najmanje materijalno. Jerkin i Anđin osmjeh to može samo potvrditi.

Anđo i Jerko, želim vam, zajedno s uredništvom Ferate, još puno zajedničkih radosti i blagoslova u svojoj Domovini i u svojoj obitelji!

Mislav Cvitković