Zvonko Kovačević ljudima na važnim pozicijama: ‘Ako nam nećete pomoći, nemojte nam ni odmoći!’

U današnjoj emisiji ‘100 ljudi, 100 ćudi’ Hit radija gostovao je Zvonko Kovačević – Kova, predsjednik Aerokluba Sinj. Govorio nam je o svom životnom putu koji ima dvije ključne odrednice: vojnu i sportsku.

Kovačević je rođen u Gradu Pod Kamičkom 1966., a prvo znanje u školskim klupama stjecao je u Karakašici.

‘Ja sam iz Donjeg Suvača, sjeverno od Slanice. Život na selu, škola, zadaća, vjeronauk, onda na baluna u Abramovu docu. Bilo je puno nas dice, pa ajmo igrat protiv Lučanjana, Karakašičana, malo se i potuci, laštrk, pod murvu u tice i tako…’

Ono što ga je usmjerilo prema zrakoplovstvu i padobranstvu je kad ga je pokojni otac odveo na prvenstvo Jugoslavije u padobranstvu na Piket.

‘Ja sam to zavolio, to je ušlo u mene. Čim sam stekao minimalne uvjete počeo sam sa skokovima.’

Sa 16 godina počeo je padobranske skokove na Piketu kao član Aerokluba Sinj. Već sa 17 je u Osijeku položio Dozvolu za padobranca i nastavio svoj razvoj kao sportski padobranac. Nakon završene srednje škole u Sinju za bravara-montera dobio je 1985. posao u splitskom brodogradilištu, gdje će ostati do ’91. Ipak, više je volio avione nego brodove, tako da je vojni rok u tadašnjoj JNA ’87./’88. služio u padobranskoj brigadi u Nišu, elitnoj postrojbi ondašnje vojske. Zanimljivo da je Kovačević u ‘Armiju’ kao 22-godišnjak došao s 240 padobranskih skokova, više nego su imali oficiri nastavnici.

‘Oni su završili vojne škole, prošli i dodatnu obuku za specijalne jedinice. Bili su face, ali su imali odnos s nama vojnicima ne zapovjednički, nego nekako kolegijalan. Bez problema su oni od mene kao iskusnog u padobranskim skokovima primali i uzimali neka moja znanja i vještine.’

U siječnju ’91. Kovačević se stavlja na raspolaganje ekipi na Aerodromu Sinj koja je ustrojavala prvu zrakoplovnu postrojbu Republike Hrvatske. Nakon osnivanja 4. brigade ZNG-a grupa ulazi u njen sastav kao Samostalni zrakoplovni vod, a naš gost je pripadnik tog voda u padobransko-diverzantskoj desetini. Uslijedilo je sudjelovanje u brojnim borbenim akcijama i zadaćama (osiguranje i sklanjanje zrakoplova koji su tada bili u sastavu postrojbe u Sinju, Gljevu, Hrvacama, Hvaru, Opuzenu…, aktivna obrana i izviđanja na potezu Tepljuh-Vrlika-Kijevo, blokada vojarni i bitka za vojarne u Sinju, napadna akcija Zelena tabla-Mala bara u Pločama, aktivna obrana i izviđanje na terenima Ston-Neum, osiguranje velikog transporta naoružanja i opreme na relaciji od Paga do Sinja, aktivna obrana i izviđanja na terenima Drniškog sektora, osiguranje zrakoplova u potkopu aerodroma Resnik).

Uslijedio je kobni 26. siječnja 1992. i katastrofa pada aviona u Šimcima, u kojoj je Kovačević jedini preživio, sretno i spretno se izvukavši iz zadimljenog ‘Antonova’ netom prije nego se pretvorio u buktinju. Osvrnuvši se na najvažniji let u svom životu, Kovačević je kazao:

‘Ja sam sebi, valjda autosugestijom, zacrtao da je to bila nesreća koja se može dogodit svakome, isto kao na cesti što se događaju nesreće. Nakon toga sam nastavio živit i djelovat. Svaki dan živim s tim, sjetim se, ti ljudi koji su poginuli bili su moji poznanici, dio njih i prijatelji. A zašto je avion otišao prema gradu, a ne prema Kukuzovcu, ne znam jer od pilota nismo dobili informaciju.’

Kovačević je iznio kako mu je kasnije jedan od kontrolora natuknuo da je tada JNA podigla svoje ‘Galebove’ iz Mostara kako bi oborila njihov avion.

‘Moguće da su piloti dobili takvu dojavu jer znam da je za takve situacije bilo predviđeno sletište u Hrvatačkom polju. Možda je pilot odlučio ići na drugo sletište. Nažalost, oni su poginuli da bi išta o tome rekli.’

Na pitanje zašto je zrakoplov AN-2 sa šest članova posade poletio iz Divulja u Sinj samo da bi do vrha napunio spremnik goriva i vratio se u Divulje, Kovačević je kazao:

‘Ima zapovjednik postrojbe koji je dao takvu zapovijed. Koliko znam, u sklopu treninga posade bilo je i slijetanje na travnate aerodrome. Pilot Bojan Vojvoda je bio instruktor, a Branko Fridl i Mladen Škalic su bili na obuci.’

Kovačević je nakon nesreće bio u bolnici 6 dana, nakon čega samoinicijativno odlazi na kućnu njegu, a samo 24 dana nakon stradavanja već je na terenu na Južnom bojištu zajedno sa svojom novom postrojbom – Diverzantskim vodom. Slijede borbene akcije i zadaće u kojima je s postrojbom bio do rujna 1992.: aktivna obrana i izviđanje na terenima zaleđa Neuma i Stona, aktivna obrana, izviđanja, diverzantske akcije na potezu Hutovo-Čavaš-Ravno, napadna akcija na mjesto Velja Međa (potpun uspjeh, zarobljeno 17 neprijateljskih vojnika), aktivna obrana, izviđanja, diverzantske akcije, interventne akcije na ključne otporne točke protivnika za pripremu uspješnih prodora naših većih snaga u neposrednom zaleđu Dubrovnika.

Kovačević zatim završava Časničku školu na Hrvatskom vojnom učilištu, a potom stupa na dužnost u Nastavno-operativni odjel u Zapovjedništvu 4. brigade, gdje radi na planiranju borbenih akcija. Sudionik je svih zadaća i akcija 4. brigade do kraja Domovinskog rata (aktivna obrana u zadarskom zaleđu nakon akcije Maslenica, Zima 94, Skok 1, Skok 2, Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni pozet), a nositelj je više odličja i priznanja. Nakon rata radio je na obuci dočasnika i vojnika, bio instruktor padobranstva, a umirovljen je 2008. s činom časničkog namjesnika.

‘Ja nisam htio ići u mirovinu. Tadašnja vlast je čistila ljude iz rata, mislim da su se bojali nekog našeg autoriteta prema novim ljudima koji su došli, lagano su nas makli kroz jedan pravni okvir koji su stvorili. A svu ovu energiju koju unosim svih ovih godina u Aerodrom Sinj, Aeroklub, Sportsku zajednicu, mogao sam isto tako unositi u Hrvatsku vojsku. Puno nas je poslano u mirovinu od 2001. pa dalje, to je bio pomor ratnog kadra. Mislim da bi to iskustvo koje smo mogli prenijet na nove časnike i dočasnike bilo suvo zlato.’

Odmah nakon Domovinskog rata Kovačević je položio ispit za nastavnika padobranstva i 1996. pokrenuo sinjsku klupsku padobransku školu. Bio je u maloj skupini ljudi koja je odlučila sinjski aerodrom ‘vratiti kući’ jer su bili nezadovoljni dotadašnjim upravljanjem splitskog aerokluba.

‘Oni su nas gušili, još prije rata svaki pojedinac koji se isticao da bi mogao polučiti neki uspjeh bio bi vrbovan da prijeđe u Aeroklub Split. Dosta naših ljudi je to i napravilo, naročito piloti i jedriličari, jer su samo tako mogli doći do letenja. Mi padobranci smo bili tvrdokorniji.’

Nakon nekoliko godina administrativne borbe prostor aerodroma uknjižen je kao vlasništvo Grada Sinja, a Aeroklub Sinj ga je 2000. godine registrirao za uporabu i postao njegov operator, što je neprekidno sve do danas. Kovačević je bio 12 godina upravnik aerodroma, a za to vrijeme je Piket doveden na zavidnu razinu. Od 2016. Kovačević je predsjednik Aerokluba Sinj, koji je polučio izvanredne rezultate na svim poljima, od kojih se ističe pet titula ekipnih državnih prvaka u padobranstvu. Sam Kovačević dobio je 2022. Osobnu nagradu Grada Sinja za svoje sportsko-društveno djelovanje.

‘Mislim da Grad Sinj, koja god bila njegova uprava, ne zna šta napravit s aerodromom. Mi se nudimo ko prostitutka svakoj gradskoj vlasti. Prije dvi godine smo napravili prijedlog razvoja Aerodroma Sinj, potpuno stručno u suradnji s Agencijom za civilno zrakoplovstvo, dali ga u Grad, da to bude gradski projekt.’

Kovačević naglašava da Piket treba biti aerodrom koji bi primao manje zrakoplove business jet klase, uz djelatnost sportskog i rekreativnog letenja, kao centar za padobranske skokove i jedriličarstvo. Za to postoje uvjeti i interes, a to bi se povezalo s ukupnom turističkom ponudom Sinja i cetinskog kraja, kaže Kovačević.

Oko 115 do 130 članova je proteklih godina u Aeroklubu Sinj, najaktivnija sekcija je padobranska, slijede zrakoplovni jedriličari, motorna sekcija i sekcija zrakoplovnih modelara, gdje su uglavnom djeca. Naredni postavljeni cilj klupske uprave na čelu s Kovačevićem su nabava klupskog padobranskog aviona, kao garancije kontinuiteta razvoja padobranstva u Sinju, te kandidatura Alkarskog padobranskog kupa za uvrštavanje u jednu od postaja Svjetskog kupa.

U emisiji su emitirani prilozi Portret gosta i Ton prijatelja gosta (Stipe Delija, predsjednik Nadzornog odbora Zajednice športskih udruga grada Sinja).

Cijelu emisiju ‘100 ljudi, 100 ćudi’ sa Zvonkom Kovačevićem poslušajte OVDJE.