Boško Poljak: Sretan sam što mogu pomoći drugima

U vremenu u kojem živimo brojnim pojedincima život je prepun poteškoća, a njihova sudbina ovisi o tuđoj pomoći. Srećom, još uvijek ima dobrih ljudi koji su spremni pomoći i tako vratiti osmjeh na lice onima koji su u potrebi. A osmjeh na lice nekolicini naših sugrađana ovih dana vratio je 46-godišnji Boško Poljak iz Glavica.

Naime, Bože je prije nekoliko dana osvojio veliki dobitak na sportskoj kladionici – oko 300 tisuća kuna. Taj iznos nije želio zadržati samo za sebe nego je odlučio dio podijeliti s onima kojima je pomoć itekako potrebna. Stoga je proteklih dana obišao nekoliko mladih Cetinjana koji se bore s teškim bolestima – Josipa Batarela, Luku Matića, Luciju Barać, Josipa Žuru te obitelj Done Jerkan, i donirao im novac za liječenje.

Osim toga, Bože je danas sa svojim prijateljem, poznatim sinjskim snimateljem i fotografom Petrom Malbašom posjetio Centar za rehabilitaciju ‘Fra Ante Sekelez’ u Vrlici kako bi korisnicima ove ustanove donirao prehrambene i ostale namirnice. U prvom redu,  kaže, želio je otići u ovaj Centar kako bi posjetio svog prijatelja Milana Rosandića – Milu Mujsa.

‘Bio sam u Vrlici i posjetio sam svog školskog kolegu Milu Rosandića. Njemu i ostalima koji su u Centru donirao sam keksa, sokova, kave, higijenskih potrepština i drugih stvari. Bilo je ugodno družiti se s njima i djelatnicima nekoliko sati koliko sam tamo bio’, kazao nam je Bože.

O tome kako se odlučio donirati veliki iznos osvojenog dobitka, Bože nam je kazao:

‘To je odlučilo moje srce, da pomognem onima koji trebaju ići na operacije ili su siromašni. Svojoj obitelji sam također dao, majci, braći i sestrama. Za uređenje fasade naše kuće i unutarnje opremanje dao sam oko 170 tisuća kuna, a kupio sam i sebi dosta tehničke opreme u sobi. Preko UTIS-a Sinj pomogao sam Josipu Batarelu iz Lučana, Luki Matiću iz Čitluka, Josipu Žuro u Košutama, Luciji Barać i maloj Hrvatačanki Doni Jerkan. Oni su teško bolesni i treba im novaca za liječenje. Drago mi je da sam pomogao, ponosan sam na to. Ponavljam, tako mi je kazalo moje srce’, emotivno nam je prepričao Bože.

Božin život bio je sve samo ne lagan, posebno za vrijeme Domovinskog rata kada je bio zarobljen.

‘Ja san se vozio u autobusu koji je vozio iz Sinja prema Bajagiću i zaspao sam. Vozač me probudio na Čugurinu brigu, izašao sam i nisam znao kuda ću krenuti. Zalutao sam do Dabra, a tamo me uhvatio UNPROFOR, oni su bili iz Kenije. Pridali su me srpskoj strani, četnicima, a oni me strpali u Martićev zatvor u Kninu. Tamo su mi svašta radili, maltretirali me, tukli… U zatvoru sam bio 105 dana, a razmijenjen sam u Zemuniku 4. srpnja 1994. godine. Bilo je teško, ali izvukao sam živu glavu’, kazao nam je Boško Poljak.

Težak život i traume iz zarobljeništva ni najmanje nisu otvrdnule njegovo plemenito srce koje je ovih dana oduševilo cijelu Hrvatsku i probudilo vjeru u ljude.

Boško, hvala Ti!