Sinj (1): POČETAK

SINJ (1)

POČETAK

Povijest svjedoči da je sinjsko područje naseljeno još od neolitika (mlađe kameno doba). Nije poznato kad su se Hrvati točno doselili u cetinski kraj. Bizantinski car Konstantin VII. Porfirogenet iz 10. stoljeća, u poznatom djelu De administrando imperio (O upravljanju carstvom) među hrvatskim upravnim jedinicama navodi i Cetinsku županiju.

Ispod stare se tvrđava (Grada) razvilo naselje koje se u spomenicima spominje i kao Cetina (Cetingrad) po rijeci Cetini, ali se s vremenom prenijelo ime staroga grada, Sinja, kako je ostalo do danas. Grad Sinj bio je do konca 13. stoljeća u rukama moćnih bribirskih knezova Šubića, a sredinom 14. stoljeća prelazi u ruke knezova Nelipića.

Smjestio se na zapadnom okrajku polja što se prostire uz srednji tok rijeke Cetine. Počeci života mjesta i najstarija povijest obavijeni su tamom. Ipak, materijalni ostatci, kao znaci drevne povijesti, obilno potvrđuju da su ovdje prije dolaska Hrvata živjeli Iliri, Grci i Rimljani.

Materijalni ostatci potvrđuju da je uz gornji i srednji tok rijeke Cetine oduvijek bilo ljudskih naseobina, staništa i sela, gradova i utvrda. Nalazimo ostatke u Ježeviću i Potravlju, posebice u današnjem selu Čitluku, nadomak Sinja, gdje su Rimljani imali uredan gradić (Colonia Claudia Aequum). Također i na Gardunu vojni tabor i pod njim most (Pons Tiluri).  Topografija sinjskoga područja pokazuje da gdje god se zakopa uz Cetinu naći će se ostataka Ilira, Grka, Rimljana i drevnih Hrvata.

Nije stoga pretjerana stilizacija da od stoljeća sedmog na prostoru duž Cetine žive Hrvati. Polako i bez prisile prihvaćaju kršćansku, rimokatoličku vjeru što svjedoči crkva Svetog Spasa na izvoru Cetine iz devetog stoljeća. Svjedoci kršćanstva i hrvatstva su, uz nju, i  grobovi hrvatskih velmoža.

Fra Ivan Marković piše:

“Hrvatski i ugarski kralj Zvonimir, poveljom od god. 1078. daje za uviek preblaženome mučeniku i biskupu spljetske stolice Dujmu onu županiju što se zove Cetina, i hoće da ona, koliko je duga i široka, u sve i po sve bude podložna njegovoj svetoj vlasti” (Sinj i njegovo slavlje, Zagreb 1898., str. 6-7).

Hrvati su osnovali  grad Sinj, i to možda već za vrijeme narodnih vladara, premda se u povijesti prvi put ime Sinj (Vsinj) spominje 21. studenoga 1345. godine. Tako se, naime, samo zvala utvrda na kamenoj uzvisini, visokoj 438 metara, iznad starog ilirskog naselja Osini, a ispod tvrđave nalazio se grad, zvan Cetina, Cetingrad. Položaj grada je idealan. S njega se pruža krasan pogled na sav prostrani i lijepi Cetinski kraj. Uza nj su prolazili važni putovi iz Bosne prema Splitu i Jadranskom moru. U Sinju je bilo i središte kraljevskog župana Cetinske županije, a od 21. studenoga 1345. godine Sinj postaje grad cetinskih knezova, od kojih su najpoznatiji Nelipići.

Godine 1344. umire knez Ivan Nelipić, a Ljudevit Anžuvinski (1342. – 1383.), htjede prisvojiti gradove što ih je Nelipić držao. Vladislava, udovica Nelipića, u ime svoga malodobnog sina Ivana, stupi u pregovore s hrvatskim banom  Nikolom Banićem i bosanskim banom Stjepanom Kotromanićem, a onda i sa samin kraljem Ljudevitom. Prema ugovoru s kraljem (21. studenoga 1345. godine)  cetinska županija postaje kneštvo koje kralj daruje Ivanu II. Nelipiću. Povijest je zabilježila da je Ivan II. Nelipić bio odan Bogu i Crkvi, a na svom posjedu u Cetini ispod  Vsinja sagradio je samostan franjevcima. Dozvolu za gradnju samostana dao je 30. travnja 1357. godine papa Inocent VI. koji veli:

U molbi koju ste nam upravili, kaže se da naš dragi sin plemić Ivan knez Nelipić, na veću čast Božju i procvat rečenog reda, a za spasenje svoje duše, pobožno želi da se na njegovoj zemlji Cetini, u splitskoj biskupiji iznova osnuje pa i sagradi samostan. ( …) Stoga ste nas vi ponizno molili da vam dobrostivo dopustimo primiti, osnovati i sagraditi u spomenutoj zemlji taj samostan s crkvom ili bogomojom, sa zvonikom, zvonom, grobištem, kućama i drugim potrebnim zgradama, pa da to Braća vašeg spomenutog Reda smiju zauvijek imati na službu. Mi vam dakle… apostolskom vlašću dajemo potpuni i slobodni dopust da spomenuti samostan primite… (Sinjska spomenica, Sinj, 1965. str.39).

Taj samostan i crkva svete Marije pod Vsinjem postaje duhovno, moralno i kulturno žarište Sinja i Cetine.

Fra Mirko Marić

(nastavlja se)