Sat na Kamičku stoji, Luca i Petrovac bez vode, u Vrcanovu oboru – ništa novo

Današnje reportersko putovanje središtem Sinja i obližnjim mjestima započeo sam iz samog gradskog središta – s Pijace. Želja mi je bila najprije zabilježiti podatak u koju sam uru krenuo na novinarsku zadaću. S dna Pjace pogledam na Kamičak i sat, međutim, pogled prema starom satu mi zaklanjaju grane. Ipak, nekako uspijem razaznati brojke i učinilo mi se da kazaljke ne pokazuju stvarno vrijeme.

Kako bih se izbliza uvjerio, popeo sam se na Kamičak, uz Palacinu gdje su u tijeku opsežni radovi uređenja. Sa samog Kamička puca pogled u pomalo maglovito jutro, ali uzdah izaziva ono što se vidi od Sinja prema obližnjim mjestima i Sinjskom polju. Nakon što sam izbliza pogledao na kulu i stari sat, spoznao sam da nisam pogriješio u pogledu s dna Pijace. Iako je tog trenutka bilo 9,15 sati, ura na Kamičku pokazivala je 1,27 sati.

S ovom neugodnom spoznajom spuštam se prema Peškariji uz Alkarske dvore, na kojoj se uobičajeno petkom nudi popriličan izbor ribe, voća, povrća, cvjetnih aranžmana i drugih sadržaja.

Pomalo već umornom od hodanja i penjanja, želja mi je na Petrovcu okrijepiti se gutljajom hladne vode, ali ništa od toga – fontana presušila, vode ni za lijek.

Nije bilo druge nego produžiti ponovno do Pijace i napiti se vode kod Luce, ali i tu mi ostaju suha usta. Sikiričina znamenita Luca ispružila ruke kako bi se i ona napila vode, ali tekućine koja život znači nema pa nema – i tu prisušilo.

Nastavljam dalje središtem grada i na vrhu Pijace vidim da mi se sreća osmjehnula. Iz Funtane na Pijaci, okružene brojnim ugostiteljskim sadržajima i pomagalima, ‘curi’ malo vode, dovoljno da se čovjek malo osvježi.

Slijedeća postaja mi je Vrcanov obor, a tamo ista slika kao i prije dva dana. Urušena drvena konstrukcija u Vrcanovom oboru i danas je u nepromijenjenom stanju, raspadnuta još uvijek onemogućava prolaz građanima ispred ‘kuće strave’.

Kako jutarnji sati idu prema podnevu i ja se novinarskim poslom odmičem od središta Sinja i preko Radošića putujem do Kukuzovca gdje je u tijeku razminiranje sumnjivog minskog područja. Za to vrijeme svakih 45 minuta propuštaju se vozila za one koje idu prema dalmatinskoj metropoli – Splitu, kao i ona koja idu u Cetinsku krajinu.

Na kraju ovog reporterskog putovanja vraćam se preko Radošića i zastajem uz plodnu uzoranu njivu na kojoj se vide prvi proljetni poljoprivredni radovi. Gospođa Anka Radović polako, u već napravljane brazdice, sadi krumpir. Kaže, ako Bog da i bude dobra godina, bit će krumpira za obitelj i prijatelje.