Fra Jozo Župić: Franjevci žrtve Drugog svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini

Tekst i foto: Fra Jozo Župić

U klaustru Franjevačkog samostana u Sinju nalaze se reljefi fratara koji su rodom ili službom bili s područja Cetinskog kraja.

O njima želim sastaviti Put križa koji bi se molio u klaustru, bilo u zajednici ili pojedinačno. Zahvaljujem portalu Ferate koji će mi objavljivati tekstove, od kojih će nastati knjižica koju ćemo jednoga dana imati u rukama, a fratre u sjećanju i u srcima. Neka njihov život i žrtva budu nadahnuće budućim generacijama, kako ostati vjeran Kristu.

To su: Fra Leonard Bajić, Fra Krsto Bazo, Fra Jozo Borković, Fra Stanko Bradarić, Fra Ante Cvitanović, Fra Petar Glavaš, Fra Rafo Kalinić, Fra Anselmo Kovačić, Fra Milan Lapić, Fra Stanko Milanović Litre, Fra Jozo Olujić, Fra Petar Paviša, Fra Vlade Pavlov, Fra Jozo Poljak, Fra Ante Romac, Fra Ivan Romac, Fra Nikola Šabić, fra Metod Vezilić, Fra Rudolf Vučić, Fra Bože Vugdelija.

Velikani katoličke misli Tertulijan i Augustin bili su uvjerenja, da je krv mučenika zalog životnosti i plodnosti Crkve.
Na vrhuncu svoga pontifikata sveti papa Ivan Pavao II. uvodi Crkvu u treće tisućljeće i poziva je da ne zaboravi svoje mučenike te da sastavi Martirologije svojih svetaca i mučenika. Papa se poziva na sv. Augustina koji kaže: “Zemlja je ispunjena mučenicima kao sjemenkama od krvi i iz tih sjemenki izrasla je žetva za Crkvu. Oni su snažnije svjedočili za Krista svojom smrću negoli svojim životom. I danas svjedoče za njega, i danas ga propovijedaju: njihovi su jezici utihnuli, ali njihova djela govore.”

Takvo važno svjedočanstvo mučenika ne smije se zaboraviti jer je i Crkva prvih stoljeća, usprkos svim poteškoćama, nastojala zabilježiti svjedočanstvo mučenika u posebne Martirologije koji su kroz stoljeća bili stalno nadopunjavani, ne samo mučenicima nego i drugim svecima, učiteljima vjere, misionarima, ispovjedaocima, biskupima, svećenicima, djevicama, supružnicima, udovicama i djecom.

Razlog čašćenja mučenika nije u njima samima nego u još većem štovanju i iskazivanju najveće časti samomu Bogu. Crkva u mučenicima štuje Krista koji je tvorac njihova mučeništva i svetosti.

Kada Crkva slavi i ističe mučeništvo, nužno se prisjeća tragedije koja je ujedno užasna i čudesna. Užasna je zbog okrutnosti, organizirane nepravde koja ju uzrokuje, zbog prolijevanja krvi i patnje. Mučeništvo je, ipak, čudesno zbog nevinosti koja se poslušno predaje na mučenje bez pokušaja samoobrane, sretna što može dati svjedočanstvo nepobjedive istine vjere. U tom susretu dviju krajnosti život umire, ali vjera pobjeđuje i živi, a tako i mučeništvo.

U mučeništvu se, dakle, slavi vrhunski čin ljubavi i vjernosti Kristu koji postaje svjedočanstvo i primjer, vječna poruka humanosti, danas i u budućnosti.
Vrijednost mučeništva ne sastoji se u preziru prema životu, nego u uzvišenome i svijetlome činu ljubavi za Isusa koji je jedini Spasitelj čovječanstva.

“Sa psihološkog stajališta, mučeništvo je najrječitiji dokaz istine vjere jer vjera može dati ljudsko lice čak i najnasilnijoj smrti i pokazati svoju ljepotu čak i usred najužasnijih progonstava”, ističe papa Ivan Pavao II. u svojoj buli Incarnationis Mysterium.

U mučeništvu se slavi ljubav, a ne okrutnost nasilne smrti. Mučenici ne preziru život, nego ga najviše ljube predajući se u Božje ruke. Stoga, moleći ovaj Put križa ubijenih fratara u Cetinskoj krajini u vihoru Drugog svjetskog rata i u poratnom vremenu, molimo ga s vjerom da su “duše pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru” (Mudr 3,1-3).

A zašto su ubijeni? I su postali žrtve? Odgovor nalazimo u dopisu fra Petra Grabića, provincijala koji je i sam iskusio pakao Stare Gradiške. On piše Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 18. travnja 1945. godine: “Ja niže potpisani opravdano dovodim u vezu prolivenu krv svećenika i redovnika mučenika s mržnjom na njihovo svećeničko zvanje, katoličku vjeru i njihovu ljubav i privrženost hrvatskom narodu i hrvatskoj državi”.

Obavljajući spomen na ubijene svećenike, franjevce molimo za sve žrtve koje su stradale u prošlom 20. stoljeću od raznih totalitarnih režima kojima nije bilo stalo do dobra čovjeka, već samo do njihove ideologije. Neka svi stradali počivaju u miru Božjem, a mi koji ih se sjećamo porasli u svijesti, nedopustivosti i neponovljivosti bilo kojeg zločina.

Fra Jozo Župić