30 godina poslije: Dani ponosa i slave!

Na današnji dan prije 30 godina u Metkoviću su u finalu jugoslavenskog košarkaškog kupa, koplja ukrstili europski prvak Bosna iz Sarajeva i trećeligaš Alkar iz Sinja.

Bosna je tu poprilično ravnopravnu utakmicu slomila u drugom dijelu i na kraju zasluženo osvojila kup. Zapravo cijela stvar bila je gotova onog trenutka kada su Sarajlije, u strahu od Sinjana, odbile finalnu utakmicu igrati u Splitu. Predsjednik Alkara Mirko Vojković tada je šaljivo zaključio da bi finale najbolje bilo odigrati u Sarajevu.

Alkara je u Metkoviću bodrilo oko 3 tisuće Maligana koji su uoči i nakon poraza urnebesno proslavljali čudotvorni podvig svojih ljubimaca. Bilo je to 20. ožujka 1984. godine.

Ova košarkaška bajka počela je u kasno ljeto 1983. godine. Nakon gostujućih pobjeda protiv Juga i Borika, Alkar je u šesnaestini finala kupa, u Sinju dočekao Šibenku. Dražen Petrović i društvo prethodne godine postali su prvaci Jugoslavije, a titula im je doslovno oteta administrativnom muljažom. Šibenčani su u Sinj došli bez legendarnog Peće, ali njihov narančasti dres već je nosio bivši Alkarov šuterski čudotvorac Milan Zečević. Zeko je na toj utakmici svojim dalekometnim projektilima nemilosrdno razarao koš Alkara, ali onda se dogodio Kembo. Upravo tog poslijepodneva Mladen Pavić najavio je košarkaški labuđi pjev koji će trajati više od deset slijedećih godina i okruniti ga kao najvećeg domaćeg svih vremena. Tako je na krilima probuđene publike, Kembo nadvisio Zeku, a Alkar pobijedio Šibenku. Dok je veliki Vlado Đurović bijes iskaljivao na svojim igračima i nedužnim stolicama, Sinjani su slavili. Malo dalje od epicentra fešte, jedan četrdesetrogodišnji dvometraš, u svojoj je prerano posijedjeloj glavi kovao taktiku koja će Alkara odvesti u povijest.

Stipe Vrcan trljao je ruke kada mu je izvlačenje iz šešira za osminu finala ponovno podarilo domaćinstvo i najlakšeg mogućeg protivnika – Trepču iz Kosovske Mitrovice. Dan prije utakmice saznalo se kako su Kosovari odustali od nemoguće misije i dolaska u Sinj, no to nije nimalo zbunilo Sinjane. Oni su svoj košarkaški hram ispunili do posljednjeg mjesta i tek proceduralno podbacivanje lopte na centru, popratili gromoglasnim, višeminutnim i naslućujućim ‘Mi smo Sinjani, Alkar je naš!’

Bog i sreća odlučili su da se i treći čin ‘sinjske košarkaške bajke’ odigra pod Kamičkom. Borac iz Čačka u to je vrijeme bio košarkaška institucija. Godinama u vrhu najbolje europske košarkaške lige. Rasadnik brojnih košarkaških talenata na čelu sa strašnim Draganom Kičanovićem. Dres Borca u Sinju je nosio i yu reprezentativac Željko Obradović, koji je naknadno postao najtrofejniji i najskuplji europski trener svih vremena. Čačak je tada, uz Zadar i Šibenik, slovio kao najvrući jugoslavenski košarkaški teren. Nije čudno što je trener Borca Slobodan Koprivica uoči sinjskog dvoboja naglasio kako njegovi puleni najbolje igraju na vrućim terenima. Ali vrućinu koja ih je te jeseni dočekala u Sinju, Čačani nisu doživjeli nikada prije ni poslije. Dvorana je bila krcata satima uoči utakmice, a kolektivni navijački trans doživio je kulminaciju prilikom izlaska igrača Borca na parket. Sinjska gradska glazba tada je premijerno, i naravno simbolično, u njihovu čast zasvirala košarkaški posmrtni marš. Nakon toga na terenu je počela rovovska bitka. Igralo se doslovno krvavih lakata i koljena, a na kraju je odlučio tek jedan koš, koš koji je Alkaru otvorio vrata košarkaške povijesti – kao prvom trećeligašu u polufinalu kupa i to u zemlji koja je u to vrijeme i u tom sportu bila olimpijski pobjednik i svjetski prvak!

Već slijedećeg jutra, sinjska pijaca je uz kavu i plivadone počela bulazniti o finalu. Mogući protivnici – tri velika prvoligaša – ljubljanska Olimpija, sarajevska Bosna i Zadar. Bilo je jasno da u slučaju gostovanja Alkar nema šanse. Zato su sva nagađanja polazila od pretpostavke da će sudbina ponovno udijeliti domaćinstvo. Gatalo se i čaralo.

«Ako smo dobili Šibenku i Borca, možemo i Olimpiju. To je pod mus! A Bosna? Je da je Bosna državni i evropski prvak, al’ ako Kembo, Mišo, Max, Bare i Leš opet polude, ko zna – đava nit ore nit kopa! A Zadar? Ajme majko! Pahlić, Matulović, Popović, Skroće, Petranović, Sunara, Obad i ona dva kampanela – Blažević i Vranković šta su veća od cile naše momčadi skupa. A tek trener. Legendarni Pino Đerđa. Suci drću čin ga vide. Zadra nemoremo dobit, al nismo valjda prokleti da ćemo izvuć baš nji!»

Kako bi Sinjani tek bili realni da su znali da će se ta ista momčad Zadra, samo dvije, tri sezone nakon toga, usred Zagreba okititi titulom državnog prvaka isprašivši pri tom onu slavnu Draženovu Cibonu, koja se tih godina dva puta penjala na košarkaški Mont Blanc.

No sudbina je u Sinj dovela upravo tog moćnog, strašnog, nedodirljivog i nepobjedivog Zadra. I dok je većina Sinjana za ogled sa Zadranima prizivala čudesnu pomoć svoje Zaštitnice koja je i njihovim pradjedovima donijela pobjedu u borbi protiv Turaka, Stipe Vrcan planirao je kako će, umjesto čuda, i Zadru uvaliti zonu na kojoj su dentjere polomili mnogi trenerski filozofi.

Konačno, došao je dan utakmice.

«30 godina posli slike nimalo ne blide. Dvorana puna ka’ šipak. Veličanstveni Maligani i Maliganke. Navijački paka. Transparent – ‘Samo hrabro Vrcanovi momci za Evropu naći će se novci!’ Podbacivanje. Kembo zakucava priko zadarski kampanela. Max trpa sa svi strana, a onda kad mu izlaze naruku – ulaz… I balun i Sunaru i Obada, i Petranovića, sve ih je Barba zakuca u koš. Tribine u komi. Petranović tuče laktin. Neko naš pada. Stipe Vrcan uliće u teren kada je 715-a. Dvorana vrije. Alkar vodi. Sat otkucava. Pobjeda je u rukan…

Al’ onda, čudne odluke sudaca. Zadar se vraća. Nervoza. Umor. Nesrića. Pridnost se istapa. Zadnje sekunde, Alkar vodi po koša i ima napad. Neko od naši pod faulon gubi balun. Suci muće. Kontra Zadrana…

Nepunu uru vrimena prije toga naš Sinjanin Mladen Delić skriknio je onu povisnu – ‘Ljudi moji je li to moguće?’ Ma je li moguće da se iva utakmica more izgubit? Zadnja sekunda, 82:81 zanas, ali Skroće je sam na ziceru… Gotovo je. Gubimo. Odnio nas je đava…

Najedanput – Čova. Leti i konsa. Skroće pada. Nema koša. I onda počinje najduža sinjska sekunda svi vrimena. Sirena. Ne čuje se pištaljka. Gobac i Radić motiraju kraj. Zadrani traže faul. Nema šanse. To nikad niko ne bi svira. Niko i nikad! Iz tri iljade grla ori se – ‘Mi smo Sinjani…!’ Stipe Vrcan leti u ariju. Počinje sinjska košarkaška ludnica… Još traje…»

Sinjani i Cetinjani 20. ožujka 1984. kada su odigrali finale s Bosnom s ponosom obilježavaju, ali taj 20. prosinca 1983. i polufinalnu pobjedu nad Zadrom slave. Zauvijek.

Stipe, Pero, Cale, Kembo, Mišo, Max, Bare, Leš, Čova, Punka, Koska, Žuža, Dado, Bobi, Mali, Ben, Ćela i naravno – Maligani.

Fala in!