Sinj (20): FRA ŠIMUN MILINOVIĆ

SINJ (20) 

FRA ŠIMUN MILINOVIĆ

On Primas bješe, uzor stada svoga,
Čist glas o njemu još i danas kruži,
Zbog službe Božje mnogo podn’je jada,
Želeć da braću u jedinstvo združi.
(S. Marija- Anka Petričević)

Rodio se u Lovreću 24. veljače 1835. godine. Poslije završene pučke škole u Omišu, pohađa franjevačku klasičnu gimnaziju u Zaostrogu i Sinju, novicijat u Živogošću, a filozofsko-teološki studij u Šibeniku i Makarskoj. Povijest, zemljopis i slavistiku studira i završava u Beču. Godine 1866. vraća se u Sinj i tu kao profesor ostaje sve do 1886. godine kada postaje barskim nadbiskupom. Umro je u Baru 24. ožujka 1910. godine.

Ideal je fra Šimunu bio služiti Bogu u franjevačkom redu na korist svome hrvatskom narodu. U svojoj prvoj biskupskoj poslanici veli: Zadovoljan sam u sebi kao rijetko ko na svijetu; zadovoljan svojim redovničkim zvanjem u redu serafinskog sv. Frane; zadovoljan toliko sa svojim položajem, da ga ama sa budi kojim ne bi bio zamijenio.

Milinović je bio privlačne vanjštine, blage ćudi, uvijek vedar i raspoložen. Svoje učenike učio je, osim predmeta koje je predavao, i u rodoljubnom duhu, oduševljavao ih  za učenje hrvatske povijesti i njegovanje hrvatskog jezika.

Već kao mlad svećenik zagrijao se za narodni preporod koji je imao za cilj: ujedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom, uvođenje hrvatskog jezika u urede i škole, uzdizanje potlačenog hrvatskog naroda. S profesorima sinjske gimnazije potpisuje Adresu, upućenu caru 1861. godine, traži sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Sinjski franjevci oklevetani su u Rimu i Beču kao neprijatelji cara i države. Milinović predaje memorandum svoje braće i uvjerava cara da su klevete protiv sinjskih franjevaca neistinite.

Uzornim svećenički i redovničkim životom osvajao je i mlade i stare. U susretima je bio miran, prirodan, nenamješten, spreman čuti i porazgovoriti sa svakim. Znao je utješti žalosne, priskočiti upomoć u svakoj nevolji. Kao vrstan propovijednik bio je rado slušan. Govorio je razumljivo i uvjerljivo, iz srca k srcu. Predvodio je veliko slavlje 1887. godine, dvijestotu obljetnicu dolaska Gospe, naroda i fratara iz Bosne i Hercegovine u Sinjski kraj. Proslava je bila veličanstvena, stigle su mnoge pohvale i čestitke. Evo jedne:

Slava oslobođenja vašega, slava je cijeloga našega naroda. Tom slavom u zametku i korjenu slavimo slobodu i prosvjetu našu; a što je do skora bilo samo rumena zora, to se, odvažnim vodstvom i junaštvom staroslavnog Dubrovnika, Spljeta, Sinja, sad već gotovo svih gradova i Općina dalmatinskih, pretvara u sjajni dan i nedvojbeni zalog bolje budućnosti. Za to kako s one, tako i s ove strane Velebita sve iznad duše kliče: Slava Dalmaciji, Slava Sinju i svim gradovima i Općinama vašim; dok mi svi dušom smo i srcem prisutni vašoj svečanosti. Sve vas pako blagosilja, a časnoga brata svoga Nadbiskupa barskoga pozdravlja. (Starina biskup bosanski Strossmayer).

Milinović je volio Sinj, njegovu Gospu i njegove ljude. Ljudi su to znali i osjećali. Potvrda da je to tako pokazuju i svečane zadušnice koje je Sinj organizirao 14. travnja 1910. godine i proglas koji glasi:

Sinjani! Ime ovog uzoritog muža međ nama napose ostavlja dubokog poštovanja i žarke ljubavi vrijednu uspomenu… Njegov tridesetogodišnji boravak u Sinju kao svećenika i župnika, profesora i ravnatelja prve hrvatske gimnazije u Dalmaciji, ubilježen je u srcima svih nas. Vrhu njegova rada, dobrote i ljubavi, koje je Krajini i mjestu pokazao, vama, Sinjani, ne treba govoriti. Bio vam je dobrotvor i otac, brat, drug, prijatelj i savjetnik. Svakome jednak, pa zato pred dvadeset i četiri godine, kadno nas je pri odlasku u kamenitu Crnu Goru plačnim glasom pozdravljao, od nas se opraštao, blistala je suza na oku prvih sinjskih građana kao i na onome bijednih siromaha.

Fra Mirko Marić

(nastavlja se)