In memoriam – fra Bruno Pezo

Piše: Mislav Cvitković

Mors certa, hora incerta. – Smrt je sigurna, (njezino) vrijeme nesigurno.

Umro je, iznenada, fra Bruno Pezo, profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji kroz 33 godine. Dobro srce Gimnazije i Samostana. Jedan od onih koji tiho žive i vole sve oko sebe. O njima se ne piše, o njima se ne pjeva, njima se ne daje. Oni su ti koji pišu, pjevaju… daju.

Tko će prebrojiti sve što je fra Bruno dao generacijama kojima je predavao grčki i latinski u Gimnaziji? Mnogi će reći – bio je strog? Bene docet, qui bene distinguit. Dobro uči, tko dobro razlikuje. Fra Bruno je znao razlikovati stvari. Svom se poslu predavao i radio ga ozbiljno. Ozbiljnije nego mnogi u njegovoj struci. Ali je znao da postoji ono dublje, srce. A kad izustiš fra Brunovo ime, svakome tko ga je imalo poznavao, svim njegovim učenicima i kolegama, prvo što padne na pamet će biti upravo to: srce. To je opis fra Brunove osobe u jednoj riječi. Srce.

Srce koje je patilo i radovalo se sa svojim narodom i sa svojim bližnjima i sa svojim učenicima. Srce koje je u razredu znalo dati prednost razumu (iako je na kraju uvijek bilo samo srce), a koje je iz razreda nosilo sve tuge i radosti svojih učenika. Srce koje je plakalo od tuge kad su nas u Ratu tukli, a od sreće kad smo izborili slobodu.

S fra Brunom sam u 4. razredu predstavljao Hrvatsku u Grčkoj na Međunarodnom natjecanju iz grčkoga jezika. Kad smo to osvojili – fra Brunovo meko srce nije moglo ostati bez suze. Nakon zajedničkog putovanja i dodjele nagrada od grčkog predsjednika, fra Brunovo srce je htjelo iskočiti. U njemu su se sjednili svi osjećaji koje je imao prema čovjeku, kulturi, svom narodu, školi, svom radu, našoj pobjedi… . Nije mogao izustiti riječi, čak ni kad su ga pitali. Osjećaji su ga preplavili, stisli se u grlu, u njemu se skupila cijela povijest njegova i povijest naroda kojeg smo predstavljali. Onda su zamolili da predstavimo Hrvatsku jednom pjesmom. A i iz fra Bruna su spontano potekle suze kao lavina i riječi kao hridine:

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg’ reć:
Od vsega srca fala!

Evo upravo ih sad mi možemo reći fra Brunu. Fra Bruno, naučio si nas puno više od obilja grčkog i latinskog. U tebi smo vidjeli što znači imati srce. Zato, nemojmo tugovati – nego se pomolimo za fra Bruna, i jednostavno – imajmo srce! Ama et fac, quod vis. Ljubi i čini što hoćeš.

Requiescat in pace.

Oxoniae die 13 Iulii MMXV.