Mate Pavić 55 godina u alkarskoj povorci

Svakako da je prolazak svečane alkarske povorke ulicama Sinja i na samom trkalištu nešto posebno i najsvečanije. Uz alkare i alkarske momke obučeni u narodne nošnje koračaju i članovi sinjske gradske glazbe, dajući svojim sviranjem poseban doživljaj alkarskim svečanostima. Upravo iz tog dijela povorke, i gradske glazbe je čovjek koji ima najveći broj nastupa u alkarskoj povorci, a riječ je o Mati Paviću.

Kada ste postali član glazbe,gdje su bili prvi nastupi, alkarska povorka?

‘U glazbu sam se uključio 1960. kada sam imao i prvi nastup, a to je bilo za vrijeme krnjevala .Imao sam tada 14 godina i od tada do današnjih dana sam u glazbi, eto punih 56 godina. Što se tiče alke iste sam godine nastupio u alkarskoj povorci i ove će mi godine biti 55 nastup, jedne godine nisam sudjelovao u povorci zbog zdravstvenih problema. Meni je sada dobro, i kada sam s ovom mlađarijom i ja se osjećam mlađi.’

Kroz sve ove godine promjenili ste mnoge kapelnike, ali i glazbala na kojima ste svirali?

‘Bilo ih je dosta. Počeo sam kod Tortića, pa su se zatim izmjenjivali Marko Rivijeri, Stipe Križanac, Dragan Smiljan, Tomislav Kazija, Josip Mazo Župić i evo sadašnji Grgo Grubišić. Što se tiče instrumenata počeo sam na klarinetu, prebacio se na bariton saksofon, pa na veliki bubanj, doboš i sada činele.’

Kroz ovih 56 godina od kako ste u glazbi promjenilo se dosta toga, možete li dati nekakvu usporedbu ranijih generacija glazbara i ovih sadašnjih?

‘Razlika je velika. Ranije su glazbari bili ljudi, radnici, težaci koji bi radili na poslu ili njivama do sedam sati i ajde onda na prove, bili smo amateri. Sada je druga priča, ovi mladi su školovani, studenti, učenici i gotovo svi su prošli glazbenu školu ili je pohađaju. Drugačije je bilo prije tridesetak godina i ranije, u odnosu na danas.’

Kada se govori o sinjskim glazbarima,uvjek je zanimljiva priča o ranijim vremenima. Drugačije su se veselili i zabavljali, a kako znam znalo se dobro i popit?

‘A to je nešto posebno. Drugačije se to doživljavalo ranije. Svirali bi, a poslije bi znali to žešće proslaviti nego danas. Naprimjer, mi smo za jedan praznik rada išli oko Sinjskog polja došli do Graba, a u bačvi od 200 litara nije ostala kap vina. Sada se popije ista količina, ali soka, vina se popije tek dvi litre. Nova su vremena i druge su okolnosti. Mlađi imaju svoj život i na druge načine doživljavaju ove naše svečanosti. Međutim, i oni i ja kao najstariji, jedva čekamo ovu našu 300. Alku, da zasviramo ulicama grada i na trkalištu, za to se živi.’