Led došao do grla, stiže toplina u sinjsku sportsku dvoranu

Ledena sinjska dvorana, za koju se često zna kazati kako je najvrući parket u Hrvata, ovih je dana dobila opomenu pred isključenje. Doslovno ili – ili, koje je rezultiralo dobrom inicijativom, ali i konačnim rješenjem…

Nije tajna kako Alkar godinama pleše na rubu regularnosti, kako mu je i (pre)više puta do sada progledavano kroz prste i kako je “zimski režim” jednako neugodan i za igrače, ali i gledatelje, što se posebno osjetilo na posljednjoj prvenstvenoj utakmici protiv Kvarnera. Bila je to kap koja je prelila čašu strpljenja.

Zaista nema potrebe posebno niti spominjati u kakvim se uvjetima igraju utakmice, što dobar dio gledatelja doživi čim kroči nogom u dvoranu svake druge subote, a stvar je još nevjerojatnija kada se zna da ti igrači u tim uvjetima svakodnevno rade i treniraju. I pobjeđuju. Ali se nažalost i ozljeđuju. Umjesto radosti bavljenja sportom, dobili smo pravu kalvariju za sve uključene.

Tako je ovih dana na Žankovu glavicu stigla oštra opomena. Pošiljatelj: Hrvatski košarkaški savez. Tema: Grijanje dvorane, odnosno manjak istoga. Zaključak: Ili grijte ili Šibenik ugostite negdje drugdje. Rasprave više nema! Zdravo i doviđenja!

A stvar je naoko jasna kao dan. Postoji kotlovnica, postoji kotlovničar. Sustav je potpuno ispravan, dozvole uredne. Nedostaje lož ulja i “predstava” može početi. Da, moglo bi i trebalo tako, ali nije. A nije, jer – eto nije.

Naime, Školska sportska dvorana Sinj u vlasništvu je Republike Hrvatske, odnosno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, odnosno Županije, odnosno tri srednje škole i u njoj praktički nemate pravo činiti bilo što, a da nije odobreno od strane tri ravnatelja. Do sada je inicijativa padala na raznim stepenicama, gubila se u papirologiji, lagalo se tu samog sebe i onda udarilo u zid.

I kada je led došao do grla, krenulo se u rješavanje problema. Na sreću, jednom i zauvijek.

Košarkaški klub Alkar pokucao je na vrata Zajednice sportskih udruga, kao krovne sinjske sportske organizacije i obrazložio problem, kao i sve zapreke koje stoje na putu rješavanja istog. A nije to isključivo financijsko pitanje, iako ni to nije stavka koja bi bila sporedna i nebitna. Dapače.

No, dobro. Moglo se već davno krenuti u proces dobivanja suglasnosti o korištenju kotlovničkog sustava, a ne čekati zadnji trenutak koji je, izgleda, davno i prošao. Ali, i tu postoji određen problem. Pomalo banalan, ali s financijskog aspekta itekako bitan. Koga god da se pitalo koliko na sat troši ista ta kotlovnica, odgovori su bili strahovito različiti. Račun se podastrijeti mora, jer bez računa se ne računa!

Jedni tvrde da se sat vremena grijanja nekada plaćao i do 1000 kuna, a drugi da je takvo nešto nemoguće i da bi to trebalo biti barem nekoliko puta jeftinije. Postoji “teorija” i onih koji drže da je to još i više, ali i dalje su “svi u pravu” i “svi u krivu”, jer točnog odgovora nema. Ali, bit će ga, kako nam kažu iz ZSU-a. I to vrlo brzo.

Tako se nedavno krenulo u istraživanje o točnim parametrima, na osnovu kojih bi se mogao odrediti i iznos litara/kuna koji bi bio potreban pa da se jedan sportski događaj toplinski svede u donekle normalne okvire. Ali ne samo to, nego i da se pokrije grijanje treninga košarkašima, rukometašicama i rukometašima tijekom kompletnog zimskog razdoblja.

Prema tumačenju predsjednika Zajednice sportskih udruga, Josipa Malbaše, problema s prvim danima nove kalendarske godine više neće biti. Suglasnost svih strana je dobivena, čeka se samo točan izračun potrošnje, a najvažnije pitanje financiranja je riješeno i što je možda još bitnije, klubovi neće morati participirati u tim troškovima.

Da kažemo – Iz njegovih usta u Božje uši!

Bude li tako, bit će to pravo sinjsko Božićno čudo.